Pusti me da spavam

Pusti me da spavam.

Da prespavam leto i more i sunce i pesak. I guzice u pesku i pesak pod noktima. Pusti me da ne čujem onu pesmu i ne setim se onog klinca, sa bazena, koji čita Zabavnik. Ne priznajem da je sve izgubljeno, dokle god je tog klinca. Ipak, pusti me. Neću na sve festivale, neću da skačem uz onaj bend, koji ne voliš. Neću da se mrštim uz onaj, koji voliš. Pusti me da ne zagrlim sve svoje, nežne ljude i da se ne smejem s njima puno i glasno. Pusti me da spavam, da ne čujem onu jednu pesmu – oboje znamo da ću uz nju plakati. Neću da mi mama sprema šnenokle, koje obećava poslednjih dana. Neću da me Pavle vodi da vidim suncokrete – poslednji put, kada me je odveo, bili su smrknuti, pognutih glava, valjda se i njima spavalo. A neko nije hteo da ih pusti. Tužan je to bio prizor. Zato, ti mene pusti. Da spavam, da mu ne kažem da je kukavica. Pusti me, da ne pročitam sve knjige onog pisca i ne zavolim samo jednu. Pusti me, jer znaš da ne umem da stanem.  U čitanju, u grljenju, u krkanju čokoladne torte, u slušanju bendova za koje zna nas desetoro, u ispijanju piva sa svojim ljudima. Pusti me da spavam, da prekinem da uz to pivo pričam o tebi i meni i svemu što smo mogli, a nismo. Što možemo, a – ne znam da li želimo.

pusti-me-da-spavam-blacksheep.rs.jpg2

Pusti me da spavam, da prekinem da budem patetična i očajna, jer me je neko ubedio da je glupo biti patetična i očajna. Pusti me da prespavam momenat u kom sam ubedila sebe da je patetična i očajna biti – skroz okej, u slučaju da je iskreno. Pusti me da spavam, jer ja ne mogu sve te svoje priče. Pusti me, jer ja bih tebe pustila da spavaš. Da ne ispričaš kako smo se upoznali i kako sam ti bila čudna i kako sam Maša iz Maše i Medveda, sladak smarač – svestan si da smara, ali si još svesniji da bez tog smaranja ne umeš. Pustila bih te da spavaš, da im ne ispričaš, kako kuvam i kakva mi je haljina. Pustila bih te, da ne progovoriš o mojim suzama i tvom grljenju. Da ne kažeš da sam cvetić. Ne bih te budila ni ako bi neko rekao: Hej, probudi ga, važno je! Ne bih, jer bih znala da je tebi važnije da spavaš. Da sanjaš da smo zajedno na suncu, na moru, na pesku, da smo zajedno na svim festivalima, da se smejemo na koncertima  bendova koje volimo i onim, koje ne volimo, da nam je svejedno koja je pesma, da se smejemo, da grlimo svoje ljude, da se smejemo, da me grliš da ne plačem, nema razloga, da kažeš, ja sam tu, šta tebe pogađa neka ljubavna pesma, u kojoj se neko dvoje ne nalaze – mi smo se našli, da kažeš, da pijemo ono tamno pivo, jer ti znaš da je to jedino tamno koje mogu, da ti budeš moje sunce i ja tvoj suncokret, i da ne spavamo, da se smejemo, da me slušaš kako pričam o heliotropizmu, da ti objasnim da zato ja zapravo piljim u tebe, nije što hoću, nauka tako nalaže – da ja gledam u tvom smeru. Dobro, kažeš, ne nalaže baš da moram stalno da piljim. Pa dobro, moguće, ne piljim kada ideš na spavanje. Nisam najsigurniji, da kažeš, i onda da se opet smejemo, jer super je, zajedno smo, super je, san je. Ne bih te budila, jer nema ništa važnije od snova. Zato, ne budi ni ti mene, pusti me da spavam.

Osim, ako se vratiš – tada smeš da me probudiš, da ti objasnim da je estivacija nešto kao hibernacija, samo leti, da sam prespavala leto, dakle, jer bez tebe nisam umela drugačije.

 A ti? Šta si ti radio?

 Nema veze, aj se grlimo.

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: tumblr.com

 

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.