04 maj Punjene paprike
Jutros je ustala tužna, jer je shvatila da su joj prošle noći smrzle ljubičice. Nije se samoj sebi mnogo svidela kad se vratila od frizera sinoć, pa se samo bezvoljno stropoštala u krevet, ne pomislivši pritom da je tako nešto moguće i da bi bilo pametno zbrinuti ih.
Rešila je da kazni sebe tako što će išlere ostaviti na kuhinjskom stolu i umesto njih u torbu ubaciti par mandarina. Ipak, nije odolela a da ne skuva sebi šoljicu onako malo jače kafe kad je stigla na posao. Tešila se da je dobra osoba, te da iako nije hodajući primer zdravog života, infarkt je sigurno neće strefiti pre nego nekoga sa bolesnim umom.
Za razliku od ostalih jutara, tog jutra je rešila da sluša nešto živo, nešto glasno, sa mnogo ritma i mnogo reči. Nekih reči koje nemaju mnogo smisla, ali koje će savršeno ugušiti sve ostale koje joj već danima tutnje u glavi i ne daju joj baš mnogo mira.
Neku muziku uz koju će neprestano pocupkivanje nogom dobiti barem neki smisao i sakriti tu nervozu, tu anksioznost… Tu masu nečega, najsličnije buljuku nedefinisanih emocija i stanja po kojima nerado brlja, ali koje ne uspeva nikako da iščupa i baci što dalje od sebe. U nepovrat najbolje. Ili ih ritualno spali. Uglavnom nešto što će zasigurno biti večno rešenje.
No, dok ne iznedri to “neko rešenje”, zakopavaće se u poslovima, što važnim, što trivijalnim, samo da bi zaboravila koliko joj je život zapravo jadan.
Viđaće se s ljudima, što važnim, što nevažnim i opet će cupkati tom istom nogom. I praviti se da ih sluša, dok zapravo ništa od rečenog niti čuje, niti je zanima. Jer su sve priče ispričane i prežvakane već mali milion puta kroz ljudsku istoriju i ne postoji ništa novo – ništa epohalno, što bi je moglo oduševiti i trgnuti iz te, sad već dugotrajne letargije. Ne zanimaju je prazne priče, za razonodu i razbibrigu. Ne interesuje je ni pretresanje velikih reči i životnih filozofija. Što se nje tiče, sve je malo i sve je beznačajno. Pa i ona sama.
Praznike više ne voli. Ne voli ni rođendane. Sve je to zamara. Sve je to guši.
Sanja o tome kad će opet moći pošteno da se naspava.
Kada će joj napokon krv procirkulisati i stopala opet postati topla.
Kada će se hormoni iznivelisati.
Kada će samoj sebi napokon imati lepo lice.
Razmišlja ovako:
Ako se uda za prvog, neće se usrećiti. Stalno će ga vući za sobom. Dobar je, ali ne preterano radan, a ni preteraano inteligentan. Nema ni za dobar par cipela, a gazi tridesete. Voleo bi je i gledao kao u boga. I nju i decu. Možda joj napisao koju pesmu ili uradio nešto romantično. Ali, sve joj je to sad nekako – fuj. I nikada se do kraja ne bi osećala ispunjeno pored njega. Zapravo bi se osećala kao da je pristala na nešto mnogo manje od onoga zašta se tako dugo čuvala i onoga što je od sebe napravila. Na kraju, on joj je samo prijatelj.
Ako pristane na drugog i viđanje sa njim (ekskluzivno u krevetu), opet se neće usrećiti. Jer, već sada razmišlja kako bi takva situacija zasigurno prerasla u nešto mnogo veliko i vrtoglavo, kako njoj, tako i njemu. Da će takav početak kasnije biti nevažan i da će moći da ga prećuti svojim najmilijima i ostatku sveta, a ako se baš potrudi, možda i potpuno zaboravi. Ali nađavola, svaku emociju oseti duboko u stomaku, pa i ovu pomalo mučnu koja joj pred očima cepa tu fantaziju u stilu “Jasno ti je da od tog posla nema ništa. Kako ti je baba govorila – ko leže sa psima, budi se s buvama. Glupačo.” Na kraju, on je samo…pa…niko. Čak ni onaj “niko bitan”. Ono… Baš, baš – niko.
Ako zapne i potrudi se, pa ščepa nekakvu idealnu priliku i napokon bude mogla da se svom težinom osloni na njegova leđa, drugi će joj se smejati iza njenih. Jer, takav neko nikad neće biti samo njen. I mada će joj udovoljavati i davati i šakom i kapom, nikada neće imati pravo da mu zatraži da se smiri i bude tu i samo njen. I ona ga razume, na neki izvitoperen, izopačen način, jer zna koliko se žrtvovao da bi bio to što jeste, za razliku od mnogih drugih, koji se opet isto tako ponašaju, ali iz razmaženosti i besa. A on ipak to nije. Na kraju će ga prihvatiti takvog. Na kraju, idealan i ne postoji, zar ne?
Na kraju je sve stvar izbora. Ili kako ti se zalomi. Kako ti sudbina dodeli. To…koliko ćeš pocupkivati nogom ili ne.
Pa razmišlja dalje ovako:
Četvrti me jednostavno ne želi.
Peti trenutno ne postoji.
Ovako su ipak svi moji.
***
Punjenje paprike. Danas ću kuvati ručak. Punjene paprike.
I opet je napravila sebi posao. Pokupila svežanj ključeva sa stočića, novčanik iz torbe i opet izletela iz stana.
Autorka: Sara Savčić
Fotografija: weheartit.com
Pingback:Blacksheep.rs | Simptomi trudnoće, raskida i jedne neobične veridbe po Sanji
Objavljeno 08:24h, 22 septembra[…] – Punjene paprike. […]