Prsten

Više od sedam, a manje od dvadeset i jednog dana. Dovoljno da nastane svet, a premalo da se usvoji navika… Nije da sam brojala, samo znam šta mi nedostaje više od svega, otkako se dobrovoljno odvikavamo jedno od drugog.

Ni razgovori, ni zagrljaj, ni zajednički smeh, čak ni to što više nemam kome da napravim lekovitu supu… Ništa od svega toga ne nedostaje mi koliko…

Prsten.

Nekoliko puta na dan tražim ga po golim prstima i čudim se što nije tu. Palac mi je u neverici dok islednički pretražuje svaki prst redom: – Tu nešto fali. Gde je? Onda se taj osećaj iz prstiju razlije po telu i na tren sam prestravljena, kao što svi budemo pri pomisli da smo izgubili nešto. Nešto dragoceno: ključeve od kuće, kreditnu karticu, naočare, dobitni loto listić… Prsten.  Nema veze ako nije dijamantski, još manje što nije čak ni burma. Prsten je prsten! A onda odahnem, jer – nisam ga izgubila, vratila sam ti ga. Samo još da mi se prsti naviknu na to…

– Zašto ih ne zavaraš nekim drugim komadom nakita? Obmotaj parče žice i prestani da misliš o tome!

– Nit’ mi je do varanja, nit’ su mi prsti tako naivni!

*   *   *

Decenijama unazad smislila sam da ću imati prsten koji se nikada ne skida – sve i da hoćeš, ne možeš ga ispod kože iščupati! Kažu da boli dok ti ga stavljaju, jer nije lako iglom takav komad nakita iskovati, pa još po pravoj meri… Onda se krv umeša u sve to i zapečati taj zavet. – Bol je ništa naspram večnosti – bila sam tvrdoglava. Zaradila sam novac i našla pravog majstora koji uopšte nije upućen u nakit, a bavi se ukrašavanjem tela.

– Šta radimo?

– Prsten.

– Žao mi je, to ne radimo.

– Naplati duplo, kao da si uradio dva na nečijem venčanju.

– Nema tih para!

– Zašto?

– Zato što reputacija nema cenu. Ako baš hoćeš nakit, mogu da ti stavim nanogicu. Izgledaće lepo.

– Neću makar kakav nakit, nego prsten!

– Recimo da ti uradim taj prsten. Bićeš s njim sretna manje od godinu dana. Onda će početi da bledi i da gubi oblik, neće više ličiti ni na šta, a stalno će ti biti pred očima. Mrzećeš ga. Neću da ti prodam loš rad. Neko drugi možda hoće, ja ne.

– Godinama čekam taj prsten i ti mi sad kažeš da ga nikada neću imati?

– Možemo li to razočarenje da ublažimo nekom utešnom tetovažom?

Mogli smo, ali mi nedostaje prsten.

– Možda je bolje tako – govorili su mi. – Da ne pokvariš ceremoniju. Zamisli kad neki muškarac stvarno bude hteo da ti stavi prsten, pa se ispostavi da je to mesto već zauzeto! Biće ti žao…

– Žao? Što sam obznanila vernost sebi?

– Ih, za takvu  ti vernost valjda ne treba prsten?

– A za druge treba?

Ja sam od onih žena kojima trebaju podsetnici i redovno ih ispisujem. Ako je od veće važnosti, ispiši na telu. Ureži. Preduhitri. Stavi taj prsten!

*   *   *

Muškarci su se čuvali i umesto ijednog prstena poklanjali su mi naušnice u izobilju, sve dok nisam srela kujundžiju lično…

– Kod mene ili kod tebe? – pitao me je posle trećeg sastanka.

Htela sam nazad kod mene i to bez njega, ali on nije prihvatao ne za odgovor.

– Znam da želiš. Čemu pretvaranje? Taksi ili peške?

Plavim autobusom, kod kuće sam za tren.

– Prošetaćemo. Time ti dajem na vremenu da odabereš mesto.

Postalo je ozbiljno. Toliko ozbiljno da sam se smanjila. Nelagodnost mi je rekla da je bolje da budem na svom terenu, ako već on mora da vodi…

– Dobro, javiću cimerki da dolazimo – rekla sam. – Čisto da zna kako da nas izbegne.

Odmahnuo je kao da ga se ne tiče. Otkucala sam poruku: – Draga, dolazim s tipom. Molim te, ukloni onaj dildo iz moje sobe… Poslala je osmeh.

Nekoliko nedelja kasnije dildo je završio u kontejneru.

Nas dvoje ležali smo na podu ispod police s knjigama, jer nam je krevet bio suviše mali. Volela sam da mi čita pred spavanje – bajke, Bibliju, bilo šta. Umesto da uzme neku knjigu, skinuo je prsten sa ruke i čitao mi iz njega. Kada je pročitao sve što je bilo ugravirano, stavio mi je prsten. Zaboravila sam sve ikada pročitano, samo se sećam da je rekao:

– Šteta. Velik je i spada ti.

Premestila sam prsten na palac. Pristajao je savršeno.

*   *   *

– Samo kurve nose prsten na palcu!

Mnogo puta sam to čula, ali se nisam obazirala. Mnogo puta sam se uverila da je čestita supruga isto što i kurva sa jednom mušterijom u zakonski uređenom bordelu. Mnogo puta sam imala sestru među kurvama, sa prstenom ili bez njega. Nekad smo plesale u prstenu od vatre, gorele u sumanutom smehu i rađale se ponovo. Lovile mesečinu dok nismo bile ulovljene…

Sećanje na sve to sačuvano je u dečjoj igri…:

            – U noći punog meseca, skini prsten sa ruke i pogledaj kroz njega kao kroz nišan. Naciljaj Mesec, gledaj ga i zamisli želju. Zamisli nešto lepo, jer – kako Mesec puni tvoj prsten, tako ti se ispunjava želja. Pazi da se mesečina ne preliva preko rubova! Kad prsten bude taman toliko pun, da bi se od samo još jednog zračka raspuknuo, vrati ga na prst. Naopačke si ga vratila? Ne diraj! Ako hoćeš da ti se želja ispuni, ne smeš skidati prsten!

Zaboravila sam koliko dugo: možda dvadeset i jedan dan, možda dok se želja ne ispuni ili dok se mesec ne isprazni i ponovo ne napuni… Možda dok prsten ne nagrize svu kožu ispod sebe, dok je sasvim ne istanji i ne pojede – do koske. Onda će sam spasti. Ali, šta je prst naspram želje?

– Šta si šapnula Mesecu?

– Neću ti reći!

– Reci mi kad se ispuni!

– Obznaniće se samo…

– Znam šta si poželela!

– Pssst!

prsten.marija.canak.blacksheep.rs

*   *   *

Poželela sam da i meni neki suludi pesnik napravi prsten izvlačeći žice iz trošnog kišobrana, dok stojimo na pljusku, zaljubljeni kako samo sirotinja ume… i da nam taj pljusak bude najveći brodolom za koji znamo.

Mesec me čuo, a naročito mu se dopao onaj sirotinjski deo…

Prsten od žice imao je pristojnu meru, isavijan tako da sasvim odgovara mom domalom prstu – niti klizi, niti se urezuje. – Kod mene ili kod tebe – više nije bilo pitanje. Bespogovorno sam se preselila kod njega, ostavljajući cimerku bez ijednog osmeha. Kuća je bila trošna, vlažnih zidova i bez vode u cevima. Na vratima spavaće sobe nedostajala je brava, što me je navodilo da se ponekad zapitam koja li je pre mene odatle odbegla: kurva ili verenica? Prozori su u toj kući bili velika tajna; mačke su se ludilom insekta zaletale na svetlost iz kuhinje, a sva druga okna bila su zamrljana radoznalim pogledima od kojih su se i zavese prljale. Na tavan se nijednom nisam popela, u ostavi je paučina bila gušća od mraka, kupatilo je bilo prekrasno i potpuno neupotrebljivo bez šerpe sa podgrejanom vodom, a kuhinja je ujedno bila radionica jer se na tavan ni u ostavu nije moglo… Prala sam sudove na dvorišnoj česmi ispod magnolije, pazeći da mi sapunica ne svuče prstenove na prevaru…

Od svih prostorija u toj kući, najviše sam volela dvorište. Bilo je intimno, zaštićenije nego sama kuća, čisto i bez kvarova. Mnogo puta istrčavali smo kroz prozor na kišu, odeveni oskudno ili nikako, kao da iz nekog bednog svratišta uskačemo u luksuznu spavaću sobu pod otvorenim nebom. Negde na svetu odigravao se brodolom, a da nismo bili obavešteni…

*   *   *

Jednom sam izgubila prsten.

– O, ne! Nešto loše desiće se među nama!

Provela sam dan tražeći… kod česme među sudovima, u džaku krompira, među opranim vešom – nigde ga nije bilo! Šta sam još radila tog dana? Šta ako sam ga umesila u hleb? Ispustila u supu? Pojela u snu!?

– Draga, šta ne valja?

– Izgubila sam prsten! Svuda sam ga tažila i… O, ne!

– Napraviću ti novi.

– To neće biti onaj isti…

– To je samo komad žice.

– Ne taj, onaj drugi!

– Parče cevčuge. Zašto se uzrujavaš?

– Nisam smela da ga izgubim… Nešto loše desiće se među nama!

Odakle ti to?

– Mama mi je rekla…

*   *   *

Jedanput su joj otekli prsti. Bio je neradni dan, ako se ne računa odlazak na pijacu, celodnevno kuvanje i planiranje obroka za narednu nedelju. Brak joj je bio svež, dete začeto, pelene čiste. Kažu da nekim ženama ruke mutiraju posle prve bračne noći. Ona je bila od te sorte. Ruke su počele da joj se tegle i izdužuju, a šake su sve ređe delile nežnost. S pijace se vraćala s punim vrećama koje gotovo da su dodirivale zemlju. Nalikovala je na pretovarene terazije.

Ispustila je sav teret na pod i dozvala muža. Panično i plačno gledala je sebi u dlan. Ne u liniju sudbine, nego u bračnu burmu koja joj se urezala u prst. Kao kad mesečina prepuni prsten – ili će se preliti, ili će prsten pući…

– Šta ne valja?

– Seci! – rekla je odlučno.

– Šta da sečem?

– Ili burmu, ili prst!

Burma je odsečena, prst je ostao na mestu. Bolje je bilo tako – tešila se. Bez burme možeš kuvati i prati, bez prsta je teže sve to… Odneću je kod zlatara – tešila se. Pretopiće je, napraviće bolju i stariju. Ipak je to loša bračna sreća – slutila je. Kad jednom pukne, više se ne obnavlja; kao ni devičanstvo. Neće potrajati – brinula se. Bračna nesreća i druge tautologije… Zar ćemo se rastaviti? – pitala se. Kuda sa detetom?

Nikada se nije razvela; umesto toga, rešila je da umre.

*   *   *

Ipak nisam pojela svoju nezakonitu bračnu sreću, nisam ni skuvala supu sa neočekivanim dodatkom gvožđa, niti je moj prsten imao sudbinu dukata u božićnom kolaču… Našla sam ga u makazama. Šta li sam, kog vraga, uopšte skraćivala tom proždrljivom alatkom? Mora da je bilo nešto beznačajno i u prolazu, kao suvišan končić, koji onda poprima dramske razmere, jer su mi makaze svukle prsten i zadržale ga u svom obruču. Kako su ga uzele, tako su mi ga i vratile.

Sreća je bila neizreciva. Kao posle skinute kletve!

– Našla sam prsten!

– Što ga toliko voliš?

– Zato što je od tebe.

Kako sam pronašla taj prsten, kao da se nakon toga namnožio. Imala sam ih potom za svaki prst po jedan. Iskovani po mojoj meri, uglačani i sjajni, neki široki do zgloba, drugi tanjušni i elegantni, pravilno ili iskosa isečeni, izgravirani ili sa tajnom porukom s unutrašnje strane…

– Gdeee si kupila taj prsten? Hoću takav!

– Nema tih para…!

Zaista ih nije bilo neko vreme. Dugo vremena!

*   *   *

Jedan od mojih prstenova iskovan je u nezgodno vreme. Kujundžija je bio gnevan tog dana, nezadovoljan sobom i svetom. Da je žena, pripisali bi to stanje Mesecu. Njegov izgovor bio je u nepovoljnom položaju zvezda. Iako je s unutrašnje strane prstena ispisana poruka ljubavi, gnev je bio utisnut u taj rad. Kad god bih stavila taj prsten, među nama je nastajala svađa.

– Žene traže udobnost – govorio je propovedničkim tonom. – Dok ti nisi došla, ništa mi nije trebalo! Sad odjednom, treba sve! Topla voda, grejanje, rerna… Bez svega toga ja mogu sâm! A sa ženom ne možeš bez luksuza! Pametni ljudi su izračunali: jeftinije je plaćati kurvu, nego držati ženu u kući!

Dugo me je taj prsten iskovan od gneva ujedao za prst, koža mi se pod njim smežurala i gubila pigment i miris je na tom mestu bivao nesnošljiv. Uprkos svim znacima, dugo mi je trebalo da skinem taj prsten.

– Lepo nam je zajedno, zar ne, draga?

*   *   *

Bilo je.

A onda su prstenovi počeli da mi smetaju kao mali okovi. Možda su izgledali dobro, ali sve je sa njima bilo teže i sporije. Ruke su mi ostajale upecane u pletenom džaku krompira, testo za hleb zavlačilo se ispod prstenja, čarape su mi se cepale pod metalnim dodirom, nisam mogla da provučem ruku kroz kosu a da mi prstenovi pakosno ne počupaju pramen. Pored svega, zimsko dvorište sa zaleđenom česmom ispod ogoljene magnolije nije mi išlo na ruku. Stalno sam prebrojavala jesu li mi svi prstenovi na broju, naročito kada mi se prsti stanje od velike hladnoće; da se nešto loše ne bi desilo među nama… Njega je to zabavljalo:

– Nije nakit za domaćice! Što ih nosiš svaki dan? Ostavi za neku posebnu priliku.

Ne bi li valjalo da sam mnogoruka kao kakvo indijsko božanstvo, pa da imam jedan par ruku samo za negu i lepotu, drugi za kuhinju i baštovanstvo, treći za knjigu i pisanje… i tako redom. Kako sam shvatila da mi nove ruke ipak neće izrasti, skidala sam jedan po jedan prsten, sve dok samo onaj najtanji nije ostao na domalom prstu desne ruke.

– Lep ti je prsten. Šta je to na njemu?

– Zmija. Spirala. Ili ništa. Možda ni onaj ko ga je pravio ne zna. Ali jeste lep, volim ga.

– Zanimljivo.

Taj mi prsten danas nedostaje.

*   *   *

Pitala sam Mesec gledajući ga golim okom da li je istina da plaćena ljubav zaista manje košta od one druge i zašto nam nedostaju okovi kad ih se oslobodimo. Umesto odgovora, Mesec mi je podvalio legendu…:

Nekoć jedan ubogi mladić ode iz provincije u veliki grad. Tamo se odao nauci i noćnom čitanju. Zaludela ga hemija. Od usta je odvajao za knjige i sveće. Onda je načuo da puštanje krvi ima lekovito dejstvo i iskušao je to na sebi. Dok je izučavao anatomiju krvi, velika ideja udarila mu je u glavu. Ili u srce. Svakodnevno je puštao krv iz koje je potom uzimao gvožđe, ne bi li imao od čega da napravi prsten za svoju nesuđenu verenicu… Umro je od anemije, ne iskusivši ljubav.

*   *   *

Veselim korakom vraćam se od majstora koji bez ikakvog znanja o nakitu pravi ukrase na telu puštajući malo krvi.

– Zašto si, molim te, od svih leptirića istetovirala zmiju?

– Jer leptir dobija krila na jedan dan, a stogodišnja zmija zauvek.

Autorka: Marijana Čanak

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.