Beskrajnim poljem, pod sjenom borova,
Hodah lagano, tepihom korova,
Svjetlo što ne gleda,mimo volje,
Od zemlje zadan, čeka vrijeme bolje,
Da zora svane sa istočne strane,
Zapad da spusti na niže grane,
Podno sebe gdje mu i mjesto,
Crnicu da osjeti što satka mu prijesto,
Skroji ga, dakako, stablom mu traga,
Zemlja da bude mu ovlaš i draga,
Čovjek da može njome da hodi,
Korov da ne gazi što ka stablu vodi,
Boru, dakako, ak’ osjeti to Sunce,
I on da spozna da ima to srce,
I Bor da isti k’o i on je nekada bio,
Nekada da je k’o mala travka snio,
A sada da međi Zapad i Istok,
Da je Sjever ‘đe mu i Jug, i života tok,
K’o što u svem’ što raste da živi,
I u tebi, korovu, što ego te krivi,
Bićeš i sam nam veliko stablo,
Sunce kad grane i daruje svjetlo!

Lebdim, lagano, tepihom korova,
Što satkan je, sada, od velikih borova,
Jedared što neznatni pup je bio,
Nikad’ o veličini što nije snio,
Što vazda u svojoj sjeni se krio,
Teret koprene što hrabro je nosio,
Dok nije u nebo visoko poletio,
I gore života da ima je shvatio,
Cijenu malenkosti da davno je platio,
A sada visoko, još više je letio,
Ognjeni prsten na sebe je stavio,
U kosmosu svomu elementom je vladao,
Dok ka domu nije se savio.
Sada mu opet crnica blizu,
Pustiće sjeme, još jedan u nizu,
I opet će korov nanovo porasti,
Sanjaće nekad, prepustit’ se mašti,
Da svi su sem njega ludi, i tašti,
Da nikada neće njega da shvate,
I u njemu da su sve tuge zadate,
Jer mali je previše, bar to misli,
Ne zna da su mali k’o veliki, isti.

Nije li i on kao i mi?
Čine li i njega pusti sni?
Rekoh vam, sada, o čemu je sanj’o,
K’o čovjek krmeljiv u svitanje rano,
Da nekada bude neko i nešto,
Da nebeski blizu bude mu prijesto,
Visinu da takne i on, k’o ptica,
Nisko da ne gleda mrska mu lica,
Snage jer nema što sam si ju crpi,
Egu se prepusti, sad nevolju trpi,
Jer ne zna da svi su k’o i on, isti,
Nerijetko prljavi,rijetko imalo čisti.

Autor: Mladen Đurić

Fotografije: blogspot.com, wordpress.com