Prošla je ulicom našeg grada

Upoznao sam je kada je imala pet godina.

Trčala je niz ulicu.

Durila se na najbolju drugaricu.

Ja sam je pitao – kako si?

Nemoj da si dosadan!

Stalno se igraš ispred moje zgrade.

Zgrada nije tvoja!

Pomeri se da prođem!

To malo nadureno stvorenje,

crvenog nosa,

rumenih obraza,

izdrljanih kolena,

sa modricama po listovima,

prošlo je jutros pored moje zgrade.

Čuj – moje!

Zgrada nije moja.

Naoštrila je sunce prema

sopstvenom nahođenju.

Između zidova svoje sobe poređala je senke,

preterana svetlost para njene zenice,

smrvila je jutro među dlanovima,

stopalima pogazila tamne oblake,

prizvala je vetar,

snažni talasi prijatnog vazduha

prošli su joj kroz kosu,

njena koža se ježila,

suknja podizala iznad članaka.

Zašto si porasla?

Ne mogu ti biti odabrani.

Zašto si postala žena?

Mrzim jer rađaš požudu.

Ugasila je običnost grada kao poslednji pikavac,

osmehivala se rezervisano,

neko ima skupo odelo,

neko neprocenjiv osmeh,

vezala je u mašnu moje nagone,

na čvor,

mrtav čvor!

Ne, nisi porasla!

Na digitronu sam na desetine puta

računao njene godine,

ne – nisi porasla!

Pomišljao sam – naše godine su statistička greška!

Ona je do juče imala razbijena kolena,

držao sam je kada je izvadila kečeve,

grlato je recitovala,

molila me da je preslišam tablicu množenja!

Kada sam se prvi put namirisao,

upisao srednju školu i zaljubio se,

ona je oblačila svoje lutke,

sakrivala ih ispod mog kreveta,

tajno ošišala svoje šiške,

zatim plakala i  molila me da je odbranim.

Ona je jutros izmislila vreme,

isekla moju gordost na froncle,

pod svojim pokrivačem poseduje najlepša mora,

na njenom stomaku se slivaju najlepši okeani,

njene dojke se osvajaju poput Himalaja.

Jutros je prošla,

ja sam psovao biološki sat,

tešio sam se – još si mlad!

Godine nisu okvir tvog duha.

Ona je ostavljala proračunato svoje korake po ulici,

o njena ramena razbijao se letnji sjaj,

sahranila je poimanje drugih žena,

ona je bila novi pojam za lepo,

svileno lepo,

nežno lepo,

samostalno lepo.

Jutros je, na uzavrelom asfaltu

stvorila novi svet,

izmislila novi Univerzum,

zbog nje su se, u ranim jutarnjim časovima,

dogodili smrtonosni sudari,

vodile najveće bitke,

stogodišnji ratovi,

podelila je vojsku na dva fronta,

promenila je tok svesti,

zavrtela je misli poput čigre,

poremetila je životni ritam,

izbrisala pojam balansa,

svakodnevice,

života kao navike.

Dugim trepavicama hladila je

okrutne muške želje i sujete,

krvavim usnama presekla ženska ogovaranja,

davio sam se u njenoj lepoti kao najveći neplivač,

plakao kao najnesrećniji čovek,

radovao se kao dete na majčinim grudima,

čekao da još jednom vrati vreme unazad,

da mi pruži šarenu lutku,

podigne svoj crveni nos,

sakrije veliku modricu na svojim kolenima

i kaže – nisam mala!

Znam napamet množenje sa devet!

 

Autorka: Nađa Lazarević

Fotografija: weheartit.com

prosla-je-ulicom-naseg-grada-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.