05 jun Promocija Šizme
Na svet je došla Šizma, teška 349 stranica. Proslava povodom rođenja,je u ponedeljak 6. juna, u 19h, u Gradskoj biblioteci (Dunavska 2, Novi Sad).
Učestvuju: Vanja Vučenović, gradski sekretar za kulturu,
Andrej Radulović, glavni i odgovorni urednik izd. kuće Orpheus,
Franja Petrinović, književni kritičar,
Tihomir Stanišić, autor.
Promocija knjige Šizma, bila je povod za razgovor sa autorom Tihomirom Stanišićem, koji je ujedno i naš saradnik.
Kakva su tvoja očekivanja?
Citirao bih našeg rokenrol gurua, Caneta: ništa ne očekujem, samo se nadam. Dakle, nadam se da će knjiga zaživeti onako kako bi svaka knjiga, kada bi bila svesna sebe, želela da provede svoj vek – čitano. Takođe, verujem da bi Šizma – da, ovde je oslovljavam po imenu, čime donekle prelazimo i u personifikaciju – volela da, nakon što bude čitana, ostavi što jači utisak, možda i ožilak, kod čitalaca, te da na taj način živi svoj život van svojih korica, u mislima onih koji su je čitali; jer knjiga na policama ne živi, već umire, a iznova se rađa, raste i živi samo u mislima čitalaca.
Da li ti je pisanje Šizme ovog puta bilo lakše ili teže, s obzirom da je reč o tvom drugom romanu?
Pisanje svakako iziskuje trud, ali to je ona vrsta truda koja prija. Sumnjam da bih se bavio pisanjem da mi to teško pada. Sve što se čini iz ljubavi – koliko god patetično zvučalo – prosto želi i ima potrebu da bude učinjeno, pa makar zahtevalo i koju kapljicu znoja. Ljubav stvara želju, želja volju, a volja snagu. Tako je bilo i sa Šizmom. Mislim da je tako sa svim knjigama koje su napisane, i koje će biti napisane, od strane bilo kog autora.
Reci nam nešto više smeštanju reči izmedju korica?
Ponekad samopotvrđivanje, a ponekad samoprevazilaženje. Izbacivanje sopstvenih misli na hartiju, za mene je nešto poput otelotvorenja, vizualizacije onoga što je po prirodi neopipljivo, metafizičko, sa one strane, te na taj način fizički potvrđujem onaj deo sebe koji po prirodi nije fizički. A kada čovek, videvši sopstvene misli ispisane na hartiji, shvati da nije samo ono što mu se čini da jeste – kosti, krv, meso, koža – dolazi da samoprevazilaženja sebe, ili da kažemo: boljeg shvatanje sopstvene prirode. Ima nečeg mističnog u svakom obliku stvaralaštva, to je sigurno.
Koje su tvoje omiljene reči?
Možda zazvuči skaredno, opskurno, i groteskno, ali omiljene reču su mi: skaredno, opskurno, i groteskno! 😀 Makar u mojoj glavi, one moćno deluju na mene, i kada god ih pročitam, ostavljaju na mene opipljiv utisak, iako su po konotaciji najčešće negativne prirode. Ali, deliti reči na negativne i pozitivne, što sam učinio, je apsurd, jer su reči samo prenosioci informacije, a svaka reč koja verodostojno prenese informaciju, valjana je. Na nekoliko mesta u romanu sam, čini mi se, iskoristio te reči, što verovatno i nije neočekivano, kada uzmemo u obzir reč u naslovu – šizma. Nekako su kompatibilne. Ali sad tek primećujem – sve tri reči imaju SK u sebi. Možda u mom nesvesnom postoji pravo objašnjanje za moju prijemčivost, ne znam.
Sorry, the comment form is closed at this time.