20 maj Promjena koja me je promijenila

Poslije moga ranjavanja i smrti moje rahmetli Emire, mislila sam da ne postoji ništa što bi više moglo da me izbaci iz kolosijeka kojim sam morala da hodim sama sa 15 godina. Tada sam postala indigo žena, u tijelu djevojčice koja je samo htjela bezbrižno djetinjstvo. Čak sam i emotivne padove smatrala letom, dizala se bez da sam oplakivala ljubav, jer nije ni stvorena da bi se zalijevala suzama. Godinama sam mislila da u ljubavi moraš da daješ da bi dobio, a kasnije sam shvatila da sve što od sebe previše daješ još više izgubiš. Izgubiš sebe usput, pa se tražiš po strelicama smjernicama koje si ostavljao za sobom. A one nevidljive.

Posljednju vezu koju sam imala doživjela sam kao promjenu. Promjenu sebe. Promjenu na pogled i shvatanje tih emocija, koje sam uvijek sanjala da će mi biti uzvraćene. Ništa manje, niti više od onoga što ja dajem. Samo isto. Naravno, još jedan krah nakon kojeg sam dugo bila sama. Birala sam radije odlazak na Bjelašnicu da se družim sa četiri zida i pričam im priče koje sam i od sebe krila. Birala sam da doručkujem sama, da ujutro postavim dvije šoljice za kafu a samo u jednu sipam i samo iz jedne pijem. Zamišljala sam da će se jednom pojaviti taj neko ko će me zavoljeti na neki svoj način. Ovakvu kakva jesam. Pomalo dijete, pomalo žena, pomalo prijatelj, pomalo rame, pomalo ruka spasa, pomalo drugačija, pomalo svoja i pomalo njegova. Birala sam samoću. Nekada mi je žao te moje samoće, ali ne bih je mijenjala nizašta na svijetu.

U Junu mjesecu mi je dijagnosticiran karcinom u mjestu na grliću matericu. Kada mi je doktorica pročitala nalaz i rekla da se pripremim za operaciju, u trenu sam samo postavila pitanje: „Zašto meni“? Nisam se bojala, samo sam htjela da prođe. Da i ovaj ispit položim. Nakon svih koje sam polagala. Pa neka bude i šestica na jedvite jade. Uslijedila je biopsija na živo, uslijedio je bol od kojeg sam se čupala poput usamljene vučice. Ako bi se fizička bol mogla porediti, ovo je najgora koju sam osjetila na svome tijelu. Uslijedilo je vađenje krvi, po četiri puta dnevno, vukla sam se poput vagabunda ulicama na vrućinama od 35 stepeni, lila suze koje se nisu ni vidjele. Samo sam ih čuvala u posudici, tu sa lijeve strane.

Za svo to vrijeme, za sav taj period do operacije, uz mene su pored roditelja bile samo dvije osobe. Trudila sam se da ovom olujom nikoga ne oštetim, da i dalje budem nasmijana, da i dalje ljudi misle kako sam jaka žena, a u meni se izlijeva hiljade vulkana. Htjela sam da majka ne osjeti da patim, da tata ne vidi zašto mi do ujutro gori svjetlo u sobi. Spavala sam stojeći, i nikome nisam pričala kroz šta prolazim. Jer, živima se malo šta može reći. Nažalost! Dođu dani kada shvatiš da si niko i ništa, da ništa svoje nemaš, osvrneš se za godinama koje su nepovratno prošle, godinama koje si trampila za šarenu lažu, ugađala svima oko sebe…samo sebi ne, skineš naočale kroz koje godinama gledaš miša, želeći da vidiš barem konja ako ne lava…A miš ostaje miš.

Operacija je bila u augustu. Moja krvna slika nimalo nije bila dobra. Mjesec dana agonije čekanja PHD nalaza, mjesec dana ležanja, mjesec dana šetnje od po pet minuta dnevno. Jer moje tijelo nije moglo više. Tada sam počela da iz posudice prosipam sve ono što sam godinama čuvala. Nisam podnosila da se mama toliko brine, nisam podnosila da tata pita boli li me. Nije me boljela rana, bolio me svijet. Boljelo me je to što su neki ljudi dozvolili da me izgube. A nisu morali. Jedno „kako si“ vrijedi više od „evo ti“. PHD nalaz je bio gotov u septembru. Sjećam se, pojela sam usne dok je doktor čitao nalaz a ja iščekivala da mi kaže na čemu sam. Kada je izgovorio „odlično“, samo sam mu poletjela u zagrljaj i zahvalila se Bogu. Karcinoma nije bilo, tri epitelne stanice su odstranjene i sada je ostalo samo da dižem željezo koje je spalo na 4. Izašla sam iz doktorovog ureda sa krilima, spustila se do njenog mezarja i kleknula. Samo sam pomilovala mermernu ploču i ljubila je suzama. Njoj sam mogla reći sve. Ostala sam tu, pričajući s njom više od sat i otišla u Pravdu. Sjedila sam cijeli dan sama, gledajući u jednu tačku i misleći kako upravo doživljavam promjenu. Promjenu iznutra, koju sam u tom trenu osjetila. Telefon je svirao poruke kao nikada do sada. Bivši šalje poruku da mi kaže kako ne zna kako da me izbaci iz glave i kako bismo se trebali vidjeti. Nisam odgovarala, a poruke su stizale jedna za drugom. Nazvala sam agenciju, rezervisala kartu za Njemačku i krenula kući. Ljudima koji me nikada nisu iznevjerili.

U Njemačku sam otišla i letjela na svoju odgovornost. Sletjela u kasnu noć i vozila se autoputem sat ipol do kraljevskog grada gdje moja Nadya još uvijek ne spava, jer želi da me zagrli. Ušla sam u njenu sobu, koju je uvijek spremila da spavam u njoj i na zidu našla post it na kojem je pisalo :“Dolazi mi tetka“. To je bila prva noć, nakon četiri mjeseca, da sam zaspala. Ustala sam a na telefonu je bilo preko dvadesetak poruka od bivšeg. Ovoga puta sam odlučila da ih brišem, bez da ih pročitam. Jer, kajanje nije kajanje ako nije na vrijeme. A on je svoje potrošio onoga momenta kada mi je pokazao da je moja ljubav prema njemu te Zime samo arhaizam u rječniku.

Sestra i djeca su tih mjesec dana moga boravka u Speyeru uradili sve da ne osjećam ono što sam osjećala. Anksioznost. Taj čudan osjećaj od kojeg ne možeš tek tako da se oslobodiš. Trudili su se da udišem vazduh pored Rajne, da upijam Sunce u Maksimilijanu dok Nadya trčkara okolo i igra se sa mojom kosom. Da udišem Italiju u La Fontaneli dok sa sestrom pijem „el cortado“ i jedem profiterole sa čistom vanilijom. Da se smijemo u Triumfu jer ne mogu da nađem grudnjak za sebe, a ljubazna Turkinja pokušava da mi ugodi. Da im pravim kolače koje pojedemo do navečer, da šetamo u kasnu noć dok vjetru ispod uličnih svetiljki ostavljam tajne da mi čuva.

Iz Njemačke sam se vratila i ovo je bio prvi put da me niko nije dočekao na aerodromu. Jer, ja sa tako htjela. Kiša je lila nezapamćeno, a ja joj nudila i ovo suza što nosim sa sobom. Kao da joj nije dovoljno nje same. Bila sam poželjela Pravdu. Poželjela sam da osjetim sarajevsku kaldrmu pod nogama, da navečer prođem kroz Begovu Džamiju, da sjednem u čajdžinicu i popijem turski čaj dok ispisujem nove redove priča. Novih početaka. Novih promjena. Nove mene. Jer tako sam odlučila, tako sam osjetila. Nije mi bilo važno što drugima izgledam čudno dok to radim, nije mi bilo važno gleda li me iko, bilo mi je važno da pregledam nove predstave u Pozorištu i da se smješkam Sijamiji dok stoji na daskama koje život znače a ja se smijem jer volim taj njegov izraz lica dok glumi. Dok sam tako sjedila i gledala kako se sarajevske ulice stišavaju u noći, dolazi mi poruka u kojoj je pisalo: „Pišem ti iz Bosne. Imam 35 godiina. Patim od anksioznosti već 6 mjeseci i upravo sam našao svoj lijek. Tvoje priče na Crnoj Ovci. Znaš, niko me ne razumije. Svi su mi okrenuli leđa. Hvala ti što pišeš“.

U tom momentu nisam mogla da mu kažem da i ja imam anksioznost, jer možda bi to značilo da mu moje priče više ne bi bile lijek. A ja sam htjela da budu. Jer, pitao bi se kako nisu meni kad njemu jesu. Nisam htjela da mu kvarim osjećaj dok ih čita, htjela sam da se oslobodi anksioznosti jer ja ga shvatam. Ja shvatam, dok je to svima ostalima tabu tema. Sramota. Stid. Ali nije sramota biti ni siromašan, ni bolestan, ni zatražiti pomoć, nije ni nemati novca, nije ni nemati najbolju odjeću…sramota je biti jeftin. A ljudi su isuviše postali jeftini!

U momentu kada sam radila na promjenama sebe, kada sam prestala da prihvatam svaki poziv na kafu, da ugađam ljudima, kada sam prestala da sve ostale stavljam na prvo mjesto umjesto sebe…desio se Ensar. Prvi  put da u svojim pričama spominjem puno ime muškarca. Pojavio se tačno onda kada sam mislila da ću još dugo da samujem. Onda kada se namjanje nadate i onda kada i ne želite, desi se taj neko ko vam zarobi um. Neko koga za kratko vrijeme tetovirate pod kožom. Ko postane vaš Sjever, vaš Jug…vaša četiri godišnja doba. Zbog čiste jednostavnosti. Zbog pogleda, zbog ljubljena ruke, zbog mijesta koje nekada sama znam da osluškujem i tako ga osjećam bliže sebi samoj. Neko u koga se zaljubiš jer je sve ono što si čekao godinama. Neko ko te odvede na mjesto za koje nisi znao da postoji, i tako ti uzburka sva sjećanja na vremena kada si bio daleko od svoga doma, a tražio taj isti dom u svim gotskim sokacima dvije hiljade kilometara od kuće. Neko ko zna da utiša moju lelujavost, moju ludost a u isto vrijeme i da je probudi. Neko ko mi nudi svoja prsa da na njima zaspim, neko ko je prvi poljubio ovih šesnaest tragova reza na stomaku od prokletstva koje nosim dvadeset dvije godine. Neko koga bih htjela za cijeli život. Na bilo koji način. Neko koga ne želim izgubiti, i po prvi puta mi nije svejedno hoću li ili ne. Po prvi puta sam osjetila promjenu sebe. I lijepa je. I drži me. I nasmijava me. I ljuti me. I gura me. I privlači. I zadržava. I rasplače. Neko s kim imam pjesmu. Našu pjesmu. Neko s kim, za laku noć, otplešem uz tu pjesmu. Neko ko te ujutro privija uz sebe u snu, dajući ti do znanja da zna da si tu. Neko ko je prokleto lijep ujutro kada otvorim oči i vidim ga pored sebe. Neko ko je tu za tebe kad mu nije ni da bude za sebe. I to je sve što se važi.

Još nijednom nisam pisala o ovome, jer ljudima nikada niko nije uspio promijeniti pogled na svijet. Nikada niko nije uspio da nekome objasni da se svi borimo sa zvijerima u sebi. Neke savladamo, neki pokušavaju da savladaju nas. Jer sve ono što te ubije, sam si ga naoružao. Sam biraš. Hoćeš li biti promjena koju ti izabereš ili će promjena izabrati tebe. Ja sam ipak jedna od onih koja se bori sa vjetrenjačama, ma koliko me bacale od sebe ja se i dalje zalijećem. A ponekad i previše radim na bol. I prestala sam da sebe razbijam na komade. Jer kasnije se ne sastavljaš. Umjesto toga, prihvatila sam ovu novu djevojku što je naučila da zidovi postoje da bi se preskakali a ne rušili. Tada prihvatiš sebe. Zajedno za podočnjacima od neprospavanih noći. Zajedno sa činjenicom da sam uspjela promijeniti to da je okej plakati, da je okej što se rasplačem kad Julia Roberts vozi kamion kako bi stigla do dečka da mu kaže da ga voli, a on ženi drugu. Da je okej da pokažeš slabost, emociju, ljubav, prihvatiš grešku, ispraviš je…i da je okej biti djevojčica u tijelu žene. Promijenjene žene!

Autorka: Azra Obuča

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Promjena koja me je promjenila“ izdvojena je na konkursu „Promena“).