06 apr PROMENE

U sobi je bio potpuni mrak, samo žar ko zna već koje cigarete i ona svjetiljka ulične rasvjete,daleko napolju.Padalo je tako jako,činilo mi se nikad jače,kao da sutra neće doći,kao da ono što hoće da uradi mora da završi noćas ili više nikad neće imati prilike za to.Meni nije smetalo. Ja nisam bio tu.Listao sam svoje prošle,manje ili više srećne,svijetove. Na jednom od komadića sjećanja,mozak mi je usporio a srce podivljalo.Tu je počelo.

Prilično sam siguran da je dan avgustovski, moje doba – gimazijalsko,pa shodno tome pojma nisam imao o danu i datumu, raspust je pobogu. Jedna raskrsnica,ulica ne nešto široka, oivičena kaldrmom, a na ivičnjaku sa obje strane lipa do lipe. Okrzana bijela školska ograda. Nema saobraćaja. Nema ljudi. Osim te jedne siluete, koju doista možda nikad ne bih ni spoznao, da nisam iz ko zna kojeg razloga zastao, pa je otišla ispred mene, a sve dosad bila mi je uz rame. Nizom srećnih ili nesrećnih okolnosti, nisam to još uvijek saznao, bljesnulo je, kliknulo, nazovite to kako god. Kovrdžava crna kosa je jedino sto sam dobro upamtio iz tog, ‘ajmo ga nazvati, mog životnog kadra. Osjećao sam se kao da baš nisam pri sebi, vid mi je bio zamućen, srce lupalo snažno. Ali jedno je bilo sigurno, nisam više bio od onih koji svoje puteve biraju spram razuma, srce je uzelo svoje. Nije mi se to sviđalo, ali drugačije nisam mogao. Osjetio sam to prelijepo i prokleto čudo ovoga svijeta. Odjeknulo je to cijelim mojim tijelom i ni dan danas nije umuklo. Znao sam – volim. Isto tako sam znao da nikad više ništa neće biti isto. Ali nisam znao, niti sam mogao pretpostaviti, gdje će me to dovesti. Moja emocija se kretala bukvalno po citatu iz filma: “Svakoga dana u svakom pogledu…“. Otišlo je iznad svega drugog, prijatelja, porodice, pa i mene samog, pošto je od tada doista prošlo mnogo dana. Zbog toga se stidim često. Ali to jedina emocija u koju sam u mom životu siguran i koja je potpuno čista, neukaljana ičim drugim. Svi moji mali uspjesi na drugim planovina posvećeni su tom, sve moje nevolje, depresije i samovanja iz toga su potekle. Ali je i dalje nevjerovatno i nikad ga se ne bih odrekao. Droga. Izvrnut sam naopačke, i čini mi se da polako gubim starog sebe. A ovaj novi ja, jedino što znam jeste da neće biti loš čovjek, valjda ne može biti loš kad voli, bilo šta, bilo koga.U jednim očima čitav svemir.U jednom zagrljaju ono što ne kupuje svo blago svijeta.

Bio sam u pravu, nikad više ništa nije bilo isto. Sutra novi dan, veća nada, veća sreća, veća tuga. Bar znam da nisam kamen, osjećam.I dalje nenormalno lije. Gužvam praznu paklu od cigareta, idem da spavam sa vjerom da će biti. Mora biti .Ili me neće biti.

Autor: Predrag Krivaćević

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Promene“ izdvojena je na konkursu „Promena“).