Promena

Vremenom prestaneš da gledaš na odlaske kao na nešto tragično. Vremenom se stopiš sa lišćem koje opada i uživaš u prizoru. Osluškuješ kapi kiše koje klize niz pločnik. Slušaš ritam koraka kako se stišava. Lupkaš prstima prema poslednjim taktovima omiljene pesme. Prestaneš da trčiš za prevozom koji ti izmiče pred nosom. Za ljudima isto tako.
Vremenom otupiš na bol. Okamene ti se nedra malo po malo pa se ispaljene kapisle o tebe odbiju. Ne grebu i ne kidaju ti kožu kao nekad. Slomi se sečivo o tebe tebi lično namenjeno. I bude ti žao. Ali te ne boli.
Vremenom navikneš da ujutru  možda neće biti tu… i da više nikad nećeš moći da zaspiš sa tom rukom u svojoj ruci, sklupčana, kao mače pod nečijom miškom. Zagrliš jastuk i već unapred znaš kako da preguraš noć koja se desila toliko puta pre.
Vremenom ruke prestanu da ti se tresu. Jezera u očima presuše. Usne prestanu da bride. Ono komatanje u stomaku mine i ne mrvi te svaki put kad prođeš ispod prozora iza kog se više ne meša dim tvoje cigarete sa njegovim losionom za posle brijanja.
Ostane samo so.
Vremenom prestaneš da primećuješ parove na ulici kako se smeškaju i drže za ruke. Prestaneš da tražiš one poput tebe što šetaju sami besciljno ulicama, sa slušalicama poslednjom cigarom i par šibica u džepu. Ne žudiš da sretneš oči posečene vetrom baš kao i tvoje.
Vremenom ti sladunjave filmove, stari dobri bluz i Balaševića zameni ritam koji drobi bol. I misliš da možeš ponovo sve. I sigurna si. I to je TO. I niko ti ne treba. I sunce opet sija. I ti si kao dobro.
Vremenom dobro naučiš da lažeš kad te neko pita kako si… jer ti je ukus istih reči u ustima postao memljiv i počeo je da zaudara na loš alkohol i jeftine načine da sebi prekratiš vreme.
Vremenom poveruješ u svoju laž i ono „Dobro sam!“ dokotrlja samo sebe u „Stvarno jesam…“
 Vremenom prestaneš da bežiš  na drugu stranu ulice kad ga sretneš… kad ga slučajno sretneš onda kad prestaneš da ga viđaš u svim ljudima koji hodaju isto kao on… i nose kapu kao on… i imaju isti takav ranac. Klimneš glavom, nasmeješ se… i produžiš dalje; jer vremenom, zaista i produžiš dalje. U neke nove priče. I nove snove. U neki novi dan.
Vremenom prestane sve. Samo ti traješ. I traješ. U inat svemu. I svima. Sama sa sobom. Onako kako znaš.

Autor: Vanja Popović

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča Promena  izdvojena je na konkursu „Promena“ ).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.