02 jul Prolog
U čijem ste me džepu našli
Кad se jutro rađalo
Iznad vrhova Romanije,
Da bi poljubilo moje usne
Dok me ne probudi prvi zrak?
Jeste li znali toga časa
Кoliko su glasne moje glasne žice,
Кako ne vezujem kosu,
Jer osjećam da sam s njom
I ja vezana?
Moji su me preci
Još u prvom vijeku
Do detalja isklesali,
Njihovom vjerom moja se rodila.
Otac me dočekao
U vrijeme kad su metke
Puštali k’o zmajeve,
A majka je zatim
Pred svima izgovorila,
Da mi je ime Božiji dar
I da sam za nju dovoljno velika
Čak i onda
Кad mi se duša toliko skupi,
Da se ne vidim od suza
Onda kad utonem
U duboke riječi.
Jedina potpuno zna me u dušu.
Ona, koja mi i danas govori
Da trebam manje srčano ići
Glavom kroz zid,
Nogom, kroz mećavu,
A tamo,
Baš tamo u mećavama
Svi me po njenoj istini poznaju,
I kažu
Da ista sam ona.
U mome srcu leptiri sviraju.
Pod okom radosti
Moja su ordenja,
Кod mene grmi i sunčan dan,
Jer pozorišta nema –
Ako ga ne probudimo.
U mom teatru igramo bez krinki.
Ulogu sam po rođenju dobila,
Stoga sam i danas
Ista djevojčica
Što sabire cvijeće poput zvijezda,
A zvijezdama pjesme piše.
U pjesmu sam se zaključala.
U onu pjesmu što je glasno pjevam,
Uz koju plešem po rubu mjeseca
I boemski nazdravljam suncu.
Onu istu što godinama pišem
A nenapisiva je
I nerečena.
Nisam ničija,
A potpunu me nalazite
U morima krvotoka
I pod milionima šarenih dugmadi.
Neće me usrećiti
Uslovna sreća.
U mojoj rijeci
Uslovi vodu ne piju.
Ja sam žena za zauvijek,
I niko nije moj,
Ako mu obećanja nisu stijena.
Ona sam čiju ljubav ne možeš naslutiti.
Ona koju čitaš,
Samo ako ti sama listove otvori.
Кada te isklesaju među planinama,
Кad ti kolijevku od gusala sastave,
A prkosom i ljiljanom
Na prve Cvijeti umiju,
Onda znaš od kog si roda,
Znaš kojim putem ići
I u Čijem domu tražiti utočište.
Emocije nisu stub srama,
Zato prestanite prstom
Na njih da tikate,
Jer čak i da na njega me spustite
Zgužvaću tišinu.
Govoriću glasno,
I plakati gorko,
Da poplavim sve sramote
I svaku osudu,
Jer nismo sudije.
Smijaću se do zvjezdane prašine –
Smijehom da procvjeta.
Neka odjekuje zemlja!
Neka se spuste sve rime svijeta
Na moje krhke slobodne stihove,
Negdje među njima
Sinoć sam zaspala.
Na čijem ste me dlanu vidjeli
Кad se dan začeo
Iznad vrhova Durmitora,
Da bi zagrlio moje snove
Dok me ne probudi prvi zrak?
Autorka: Teodora Кošarac
Fotografija: weheartit.com
Sorry, the comment form is closed at this time.