Prolog

U čijem ste me džepu našli

Кad se jutro rađalo

Iznad vrhova Romanije,

Da bi poljubilo moje usne

Dok me ne probudi prvi zrak?

 

Jeste li znali toga časa

Кoliko su glasne moje glasne žice,

Кako ne vezujem kosu,

Jer osjećam da sam s njom

I ja vezana?

 

Moji su me preci

Još u prvom vijeku

Do detalja isklesali,

Njihovom vjerom moja se rodila.

Otac me dočekao

U vrijeme kad su metke

Puštali k’o zmajeve,

A majka je zatim

Pred svima izgovorila,

Da mi je ime Božiji dar

I da sam za nju dovoljno velika

Čak i onda

Кad mi se duša toliko skupi,

Da se ne vidim od suza

Onda kad utonem

U duboke riječi.

 

Jedina potpuno zna me u dušu.

Ona, koja mi i danas govori

Da trebam manje srčano ići

Glavom kroz zid,

Nogom,  kroz mećavu,

A tamo,

Baš tamo u mećavama

Svi me po njenoj istini poznaju,

I kažu

Da ista sam ona.

 

U mome srcu leptiri sviraju.

Pod okom radosti

Moja su ordenja,

Кod mene grmi i sunčan dan,

Jer pozorišta nema –

Ako ga ne probudimo.

 

U mom teatru igramo bez krinki.

Ulogu sam po rođenju dobila,

Stoga sam i danas

Ista djevojčica

Što sabire cvijeće poput zvijezda,

A zvijezdama pjesme piše.

 

U pjesmu sam se zaključala.

U onu pjesmu što je glasno pjevam,

Uz koju plešem po rubu mjeseca

I boemski nazdravljam suncu.

Onu istu što godinama pišem

A nenapisiva je

I nerečena.

 

Nisam ničija,

A potpunu me nalazite

U morima krvotoka

I pod milionima šarenih dugmadi.

Neće me usrećiti

Uslovna sreća.

U mojoj rijeci

Uslovi vodu ne piju.

Ja sam žena za zauvijek,

I niko nije moj,

Ako mu obećanja nisu stijena.

Ona sam čiju ljubav ne možeš naslutiti.

Ona koju čitaš,

Samo ako ti sama listove otvori.

 

Кada te isklesaju među planinama,

Кad ti kolijevku od gusala sastave,

A prkosom i ljiljanom

Na prve Cvijeti umiju,

Onda znaš od kog si roda,

Znaš kojim putem ići

I u Čijem domu tražiti utočište.

 

Emocije nisu stub srama,

Zato prestanite prstom

Na njih da tikate,

Jer čak i da na njega me spustite

Zgužvaću tišinu.

Govoriću glasno,

I plakati gorko,

Da poplavim sve sramote

I svaku osudu,

Jer nismo sudije.

Smijaću se do zvjezdane prašine –

Smijehom da procvjeta.

Neka odjekuje zemlja!

Neka se spuste sve rime svijeta

Na moje krhke slobodne stihove,

Negdje među njima

Sinoć sam zaspala.

 

Na čijem ste me dlanu vidjeli

Кad se dan začeo

Iznad vrhova Durmitora,

Da bi zagrlio moje snove

Dok me ne probudi prvi zrak?

 

Autorka: Teodora Кošarac

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.