Prolazni ljudi za sva vremena

Nije to bila ljubav, nije bilo ni namere da je bude. To je bila potreba. Onako kada se sudbinski dve osobe sretnu, pa znaju da nešto jedna drugoj treba da pruže. To je takva priča.

Takve priče nekada traju kratko, nekada traju i dugo, ali koliko god da traju – imaju veliki uticaj u našem životu. Utiču na svaki naš deo tela i mozga. To je takav uticaj.

Ova priča počinje jedne kišne noći na pumpi. Otišla sam da sipam gorivo pre nego što se nađem sa Mimom i Sarom u gradu.

“95, za 1000” – rekla sam sa prozora. Nije mi se izlazilo iz auta.

Kako sam otvorila prozor da to kažem, shvatila sam da ću pokisnuti u ovoj haljinici kada parkiram, jer je kiša postajala sve jača. Znala sam da imam kožnjak u gepeku, tu mi je drugi garderober.

Izašla sam iz auta po jaknu.

On mi toči gorivo.

“Jel znaš da ti ne rade svetla na autu?” – kaže.

Ja, pomalo zbunjeno, ali kroz osmeh mu odgovaram: “Ne radi mi još makar 5 do 7 stvari na ovom autu trenutno.”

Nasmejao se.

“Sad ću to da ti rešim.”

“Hej, stvarno ne moraš, kiša je…” – pokušavam da budem jako ljubazna, jer pada kiša i znam da se sijalice na mom autu menjaju iznutra, a ne spolja.

“Ne brini. Ne možeš ovako da voziš po kiši.” – govori odlučno i odlazi po sijalice.

Završio je posao za 3 minuta, a ja sam imala nova svetla. Impresivno, majstor Pera to radi 45 minuta.

“Koliko sam dužna?”

“Ništa. Častiš kafu nekad.” – rekao je, a ja sam bila oduševljena njegovom inicijativom da sam odlučila da reagujem isto.

“Daj mi broj pa da ti se javim sledeći put sa kafom.”

Naravno, dobila sam broj, igrala sam sve moguće igrice: nema javljanja dva dana, od javljanja neka prođe dva dana dok se ne vidite itd. Svideo mi se.

Da, dečko sa pumpe. Najozbiljniji muški lik u mom životu. Životno pismen, intaligentan, pametan, tužnog i ozbiljnog lica, jakog karaktera. Studira za programera.

Nežan i emotivno nedostupan.

Viđali smo se noćima na pumpi, to su mu bile smene. To je bila moja jesenja avantura kod novog druga – dugi filozofski razgovori, kafa sa automata, gledanje u nebo.

Pričala sam mu sve. Došao je u moj život posle raskida, srce mi je bilo polomljeno, nesigurna sam bila u svaku svoju misao, a strancu je uvek bilo lakše reći nego ljudima koji me poznaju. Ima taj neki faktor sigurnosti.

I trajalo je skoro tri meseca.

Toliko nam je trebalo da utičemo jedno na drugo.

Nekada smo samo ćutali i provodili zajedno vreme. Nekada smo pričali o politici i društvu. Jedno veče mi je posebno drago – kada smo pevali celu EX YU playlistu. I večeri kada smo samo bili zagrljeni.

“Da li znaš da ništa ne završavaš do kraja?” – rekao mi je jedne novembarske noći.

“Molim?” – bila sam zatečena.

“Pa da. Nikada nisi završila kafu do kraja. Nisi završila misao kada mi govoriš. Započela si projekat i ne znaš kako da ga završiš. Ni jednu stvar od kada smo se upoznali. Sve ostavljaš na pola.”

Zaćutala sam. Nikada mi to nije bilo rečeno, a on je analizirao sve vreme, iako nismo mnogo razgovarali. I to je bila njegova uloga. Da mi pokaže te male šablone mog ponašanja, da mi kaže gde grešim.

Video je. Nije puno pričao, ali kada je govorio bile su samo pametne stvari.

I to nije bila zaljubljenost, nije bila ljubav. Jedan čist odnos.

Ti ljudi su nam poklonjeni u životu da kroz njih nešto naučimo. Zato sam zahvalna.

Za njega. I za sve prolazne ljude koji nas menjaju za sva vremena. 

 

Autorka: Kata Ivakić

Tekst preuzet sa: www.kata.rs

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.