05 okt Prodavnica ljubavi

Nedjelje su za to da ostane sama. Da ustane ujutru iz kreveta i oporavi se od mamurluka. Da gleda horor ili dokumentarne filmove, čita Selimovića ili Antića, zapisuje u dnevnik priče o stvarima koje imaju dušu… Da ugasi telefon i internet, i pravi se da je mrtva.

Ponedjeljci su za nešto drugo. Oni su za pozdravljanje, za izvinjavanje, rano ustajanje. Za namiještanje budilnika kupljenog kod Kineza… Pita se da li ga još neko stavlja u rosvajnu šerpu sa kašikama i viljuškama, da bi se sigurno probudio? Sve se može kupiti kod Kineza. Ponekad poželi da može kupiti i ljubav. Ponedjeljci su za crtanje planova između predavanja i kafa. Ponedjeljci mogu da promijene svijet.

U utorak je već smislila: otvoriće prodavnicu ljubavi! Toliko je ljudi koji su u potrazi za srodnom dušom. U nju će zalaziti oni koji su gledali previše romantičnih filmova i pročitali previše knjiga Danijele Stil i Džejn Ostin nedjeljom. Na svim policama će biti bočice, nalik onima u koje se šalju poruke preko mora. Umjesto romantičnog pisma, na papiru će biti ispisane osobine ljudi. Marko: istoričar, 27, jarac, voli akcione filmove i igra Lol, ima nagradu sa matematičkog takmičenja iz osnovne škole, ozbiljan, mrzi ljubomoru. Na bočici će biti njegove slike.
Tako će ljudi čitati sklop osobina kao što inače čitaju sastojke na proizvodima u marketu, i biraće onog SAVRŠENOG. Ako ti jedna osobina ne odgovara, ako ne voliš puno šećera, ili puno ljutog – pa vidi koliko je bočica! Pronaći ćeš nekog… Nekog duhovitijeg, pametnijeg, mršavijeg… Nekog kom možeš da pripadaš. Nekog ko te može posjedovati… Slati ti poruke za dobro jutro i laku noć.

U srijedu je pitala ljude šta misle. Uglavnom su bili oduševljeni. Njenoj drugarici se smučilo od pogrešnih ljudi i krivih veza. Ona ima cijeli spisak kakav bi njen savršeni trebao da izgleda. Želi i da bude bas, ne voli tenore. Voli da sluša duboke glasove… Neka bude uredan, da ne psuje previše, ali da bude nježan. Mora biti visok, dobar, pametan, duhovit. Mora da je zasmijava. I da je puno voli.
Želi nekog ko će znati da je voli.

U četvrtak joj je prijatelj rekao da mu je dosta da daje tako puno, a da mu se vrati tako malo. Kako cure ne znaju da cijene ono što im on nudi? Kako je moguće da ju je prošla ljubav za samo dva mjeseca? Uvijek ispadne debil… Ne, nije ga povrijedila zadnja bičarka, samo mu je krivo svog novca potrošenog na autobuske karte da bi je vidio. Želi neku koja će mu vratiti onoliko koliko on daje. Neku koja će da ga voli.

U petak joj je komšinica ispričala kako ne može naći oca svoje nerođene djece. A sve što želi je… Au, ne opet. Ona priča o Darsiju iz jednog romana Džejn Ostin. A onda mi ispriča zašto je ostavila jednog lika. Rekao joj je da previše jede i nasmijao se. Kako može da je toliko ne poštuje? Kaže smisao života je ljubav. Ljubav koja ne prestaje. I djeca. Šteta što niko ne zna da voli.

U subotu je već bila umorna. Razmišljala je da drugu pošalje novac koji je dao za autobuske karte, a komšinici neko dijete iz sirotišta. Razmislila je o ideji da u svaku bočicu napiše: ,,budi osoba koja se voli” ili ,,voli dok traje(š)”. Otišla kod rođaka, oni će znati šta je bolje. Žive zajedno preko 25 godina, nisu u braku. On je i dalje pomazi po glavi kada prođe pored nje, i dalje ispravlja obuću koju ona tako nehajno ostavlja pred vratima, i dalje subotom naručuju picu… Piju kafu uvijek iz iste šolje. Gledaju utakmice… Nisu stalno zajedno. Ona i dalje trenira tenis, on voli samotne šetnje pored Dunava. Pita ih gdje su se upoznali? U domu zdravlja… Ona je imala upalu pluća, on je povrijedio nogu na fudbalu. Sve je počelo od jednog osmijeha. I onda se nastavilo… Red osmijeha, pa red suza… Pita se da li su njima zalivali cvijeće na balkonu? Toliko je lijepo da se ne bi iznenadila… Svejedno, i dalje se smiju.
Naša junakinja se ugrizla za usnu, i nije pitala za bočice i poruke.
Odlučila je da otvori dom zdravlja.

U nedelju je putovala. Čitala je omiljenu knjigu Trumana Kapota po ko zna koji put na svom omiljenom mjestu – u vozu. Lik koji je bio pored nje joj je smetao. Svojim laskavim izjavama, priči o njenim (,,divljim”) očima, razmatranju sklopa njenih osobina. Misli da mu pristaje. Kao da je haljina, a on kralj. Kao da je u bočici. Njena prodavnica, izgleda, već postoji.

A nedelja je. Želi da ostane sama, gleda snimke medicinskih operacija, sluša Patti Smith… Mogla bi da pozove onog idiota. Da mu poruči 100grama poljubaca i 200g zagrljaja. Voli kad je zagrli. Mrzi kada uhvati sebe da računa na prstima kome je više stalo. Voli to što ga ne može kupiti kao budilnik… Da, treba kupiti budilnik, prošli je slomila. Treba kupiti budilnik svima, pa i ovom bolesniku. Da se probude iz filmova i potraže u sebi jednu neurednu nedjelju vrijednu voljenja.

Da se oporave od svojih ljubavi.
Oporave od mamurluka.

Autorka: Tamara Senić

Fotografija: tumblr.com