Priznanje revolucionara

Za njegova dela i borbu za pravdu čuli su svi. Ne postoji osoba čije čulo sluha nije bilo pomilovano njegovim imenom. Bio je ratni reporter. Njegovi najbliži su smatrali da je to bila destruktivna profesija, koju je on birao jer je bio lud i jer mu je trebala pomoć, ali za njega je samo to bilo interesantno. Ili preživiš ili te nema. Ili te obore i izgaze ili budeš tolika veličina da polome vrat kada žele da pogledaju ono što si postao. On je išao tom logikom. Nije podnosio kancelarijske poslove, kaže, dosadni su, monotoni, ubijaju dušu. Želeo je nešto interesantno, da pobuđuje adrenalin, šta pobuđuje adrenalin? Naravno, opasnost. Zato je postao ratni reporter, “pijavica koja se hrani nevoljama i borbom za pravdu”, kako je sebe nazivao. Retko ko je verovao da je sam u svojoj borbi, mnogi su mu pripisivali tajne organizacije, retko ko je verovao da ga kroz sam pakao samostvoreni, doduše, vodi jedino luda glava i puka radoznalost. Otkrio je brojna zataškavanja, prevare, laži, ubistva, intrige, bolesnu pohlepu svih velikih svetskih lidera. Pitali su ga, kada se već penzionisao, šta ga je održavalo u svemu, pored neprikosnovene želje da pobedi vetrenjače, odgovorio je: “Osim toga što sam smatrao da je istina jedini autoritet, savest mi nije dozvoljavala da prekršim obećanje koje sam dao svojoj ženi.“

“Jedne noći,” pričao nam je svetski revolucionar sa ludačkim sjajem koji izbija iz njegovih smaragdno zelenih očiju, u svojoj vojničkoj uniformi, koju neće da skine, poput Fidela Kastra, dokle god traje revolucija:”Jedne noći, ja sam umalo postao gad kao i svi oni protiv koje sam se evo, celog svog života borio. Ja sam umalo prekrišio dato obećanje. Tada sam bio u Avganistanu i trebalo je da neke izuzetno važne podatke uzmem od jednog čoveka koji je imao zadatak da raskrinka par ljudi. Znate sve o toj akciji detaljnije nego ja…Čitali ste o njoj mesecima! Ja sam uvek sve znao, moj posao je bio da sve znam. Izašao sam i prolazio nekom uskom, neosvetljenom uličicom. Dok sam išao, neko mi je prišao, kukavički s leđa i napao me. Udaran sam, upucan. Nešto hladno, metalno mi je prostrelilo kroz telo. A onda sam osetio kako me neko seče, delovalo mi je da to radi jer voli, ne zato što je plaćen, nego zato što to voli da radi! Sledeće čega se sećam jeste da se nalazim u crnom ambisu, rupi, pretrpanoj kamenjem. Taj koji me je udario nije želeo da me ubije, želeo je da patim. Svaka kost u telu me je bolela, odumirala. Disanje je postajalo sve teže. Postojanje je postajalo sve teže. Želeo sam da se sve okonča. Bolovi su postali neizdržljivi, bio sam iskasapljen. Možda sada hiperbolišem, ali stekao sam utisak da osećam miris sopstvene krvi. Čovek kod fizičkog bola jedino što želi jeste da on prestane. Pa makar i umro. Laže vas svako ko kaže da je drugačije. Onda mi se u celom tom crnilu, vraća sećanje od pre šest meseci: Na areodromu sam, ja po stoti put odlazim da ganjam tu neku prokletu pravdu da požuri i reaguje, da uradim nešto i smirim sebe… Ona dolazi, kao i uvek u svojoj “srećnoj” cvetnoj haljini da mi poželi srećan put. Grlim je dugo. Trudim se da upamtim svaku crtu njenog lica, naravno da suzdržava suze, to najbolje na svetu ume da uradi. Onda, po nekom nepisanom pravilu, grli me i šapne: “Obećavaš da ćeš da se vratiš živ?” Obećavam, kažem. “Nikada nemoj da zaboraviš da si obećao”. Nikada, kažem.

Sećanje počinje da mi čili iz glave, kao da mi ga neko isisava. Gubi se njena crvena kosa, bledo lice i tamne, poput dubine okeana tamne, plave oči. Ostajem opet sam u pećini, zapravo nije ni pećina da budem jasan, ja je tako zovem, to je jedna rupa pod zemljom, gde ste smešteni da umrete. Mrak. Osećaj da tonem. Onda krećem da plačem. Da, ja plačem. I ponavljam sumanuto, gotovo da sam poludeo: “Obećavam, nikada, obećavam, nikada, nikada, nikada…” Počinjem polako da mislim da ja zapravo moram da preživim, bol kao da me paralizovala, kao da sam na nju navikao i ublažio je svojom mantrom, više ni ne pomeram usne, vidim zrak svetlosti i nečije lice. Nisam znao koliko je vremena prošlo. Došao je kraj, bedno neslavan. Borim se da ostanem na svome sa svesti, ali bol kao da želi da me uništi. Osećam nečije ruke na licu koje možda više i nije lice, no kosturska lobanja, čujem muški bariton kako kaže: “Živ je! Brže!” Ja nastavljam da ponavljam svoju mantru da sam obećao i da neću to da prekršim nikada. Sledećeg jutra budim se u bolnici. Na nekih hiljadu cevčica. Izvađena mi četiri metka. A ja se smejem, probam da viknem: “Obećao sam da nećeš nikada da me izgubiš ovako!”, a onda shvatim da nemam snage ni da trepćem. Prošli su meseci, ja sam oporavljen zato što sam je toliko voleo da sam mogao da pobedim rafale i smrt. Obećanje koje se daje onome koga volimo najsvetija, najvažnija je zakletva koja postoji na ovom svetu. Danas je grlim, srećan sam čovek. Imam tu neku glupu nagradu za hrabrost.

Mi, ljudi, koji smo tu kao neki revolucionari, neki okoreli borci za pravdu ne bi postojali da nemamo one koji tu našu sumanutu potrebu za nečim apstraktnim ne kontrolišu.

Ja sam tu neki revolcionar, a stresem se, preživim deset nervnih slomova svaki put kada ona nije tu, a sin nam ima temperaturu.
Ja tu pamtim neke datume, pričam o nekoj istoriji, a ona mora da me podseti svaki put da isključim ringlu kada nam kuvam kafu.
Ja sam tu neko ko može da podnese rafale, krv, borbu, ali se osećanja plaši više nego metka. Više nego smrti.
Ja sam tu neko ko organizuje mase, ruši vlade, sistem, a ne može, bez nje da se organizuje da pročita i uradi više od tri stvari u jednom danu.
Ja sam tu neko ime, neko važan, čije bi postojanje, rad, identitet bio ugrožen da mi nije nje.
Ja sam tu opasan, mašem zastavom za pravdu, a činio sam nepravdu prema njoj ostavljajući je da čeka, da joj jednom mesečno, dok sam na terenu, pustim poruku da sam preživeo.
Ja tu menjam svet, ali ona ispravlja moj na najbolje, od njega pravi jednu posebnu sferu, jedan naš, samo naš poseban univerzum.
Ja sam samo čovek, kunem vam se, od krvi i mesa, i da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene.
Ja sam samo čovek, koji ne ume da funkcioniše kao normalan bez svoje druge polovine.
Pričam tu o nekoj slobodi, a znam, kada je pogledam, da je najveća sloboda na svetu, zapravo, pripadati nekome. Biti ogoljen. Nemati tajne pred nekim.
Ja sam, kada se skine ova uniforma, ovaj oklop, te neke nagrade, samo neko ko voli do ludila, do krvi i zbog toga je u stanju da preživi i smrt.
Da nije tih naizgled običnih ljudi koje možemo da zagrlimo i koji nas vole, koje volimo, mi, buntovnici, ne bi menjali, ne bi se borili, ne bi, kako ono smešno kažu: “pokretali svet napred.”

TI ljudi su veći heroji nego mi. Oni nas oplaču, ožive i od nas čine ono što jesmo.
Ne postoji revolucija ako ne postoji ljubav. To je jedino što pokreće ovaj svet. To je, zapravo, moja glavna pobeda. To što se svako jutro, budim pored nje. Pored žene koja me je naterala da preživim.”

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar