Prikaz bolesti u romanu „Kuća Marije pomoćnice“ Ivana Cankara

Jedan od najznačajnijih pisaca slovenačke književnosti, Ivan Cankar, stvarao je u okviru moderne, pripada impresionističko-simbolističkoj struji. Značajan je kao kritičar, esejista i polemičar, a uneo je i velike novine u pisanje poezije, romana i drame. Cankarovo shvatanje literature bilo je sa stanovišta društveno angažovane delatnosti, ali ju je doživljavao i kao svojevrsni larpurlartizam. U njegovom opusu uvićaju se dva oprečna stava prema svetu i umetnosti – idealistički i materijalistički, spiritualno-mistički, kao i indiferentnost prema objektivnoj spoljašnjoj stvarnosti, u potpunosti naklonjenost „duši“, unutrašnjim doživljajima likova.

Pored ovog, napisao je i romane: „Na klancu“, „Martin Kačur“, „Tuđinci“, „Nina“ (koji je, uz roman „Kuća Marije pomoćnice“, smatrao svojim najboljim ostvarenjem u sferi ovog žanra).

Ivan_Cankar_blacksheep.rs (2)

Već prvim rečima romana, opisom enterijera bolnice u kojoj devojčice obituju, sledeći malu Malči koja u pratnji majke dolazi u svoj novi dom, ne znajući tada da će joj to biti i poslednje stanište u životu, autor dočarava sumornu i učmalu atmosferu koja vlada meću tim zidovima. Sugestivnim prikazivanjem predmeta, kao što su tamno obojeni prozori, uvelo cveće, kao i opisom praznih mračnih hodnika kojima prolaze nevidljivi ljudi, postiže se doživljaj jezivog života koji odiše u svakom kutu.

Žalosnim izgledom devojčica, koje godinama već borave tu, od kojih su neke i same zaboravile koliko je prošlo od tog sudbonosnog koraka koji su napravile prilikom ulaska, a čega neke ni ne žele da se prisete, eksplicitnim prikazom njihovih ubogih, mršavih, slabašnih tela, a kasnije i retrospektivnim osvrtanjem na događaje koji su prethodili, predstavljene kroz njihova bolna sećanja, koja kao da u njihovoj svesti postoje samo da bi ih podsetila da su na boljem mestu nego što su bile ranije, van velike gvozdene kapije, autor pruža ne samo spoljašnji prikaz bolesti, već i njihove unutrašnje doživljaje, psihološke borbe i patnju, najizrazitije predstavljene žudnjom za smrću, koja za njih predstavlja „drugi život“, lepši, lišen tuge, ispunjen bezbrižnošću i radošću.

Iako se svaka od njih razlikuje svojim izgledom, tj. svojom bolešću, intimnom pričom iz koje je proizašlo njihovo sadašnje stanje, i Lojziki bolesnih nogu, i Reziki sa jednom bolesnom nogom, i nepokretnoj Franciki, i Tini slabih nogu, i slepoj Tončiki, i ubogoj Katici, i Brigiti, i Pavli, zajednička je jedna stvar – želja za smrću, koja za njih znači spas, izbavljenje.

Ivan_cankar_blacksheep.rs (3)

Dirljivim i potresnim opisom povorke devojčica predvođenih sestrom Cecilijom, jedinom osobom koja je u njima videla bića vredna ljubavi, kada su išle na misu zadušnicu, i prikazom slabih udova koji se bore sa svojim slabostima, dočarana je sumorna i mračna slika bolesti mladih, još nerazvijenih tela i njihov napor da žive u nametnutim uslovima i okolnostima u kojima su se našle.

Psihološki svet junakinja dočaran je snovima, anćelima koji hodaju po sobi, a njegova ambivalentnost, koju čini spoj jednog sveta iz kojeg su došle, zahvaljujući kojem su takve, i drugog za kojim žude, predstavljena je opozitnim odnosom zime i proleća.

Zanimljiva je i epizoda s kanarincem, koji je zapravo simbol slobodnog života za kojim one čeznu. Njegov beg od grube crne ruke Katičinog oca i pokušaj da izleti iz sobe, prilikom kojeg udari u prozor i ugine, devojčice vide kao nemogućnost slobodnog življenja na ovom svetu.

Sudbina vrapca kojeg su, kada je uginuo, metlom počistile, bez spomena i žalosti za njim, takođe ima simboliku usuda devojčica koje su tu nekada živele i preminule. Ponekad neke od njih budu i pomenute, ali samo kao osobe kojima se nešto desilo i koje su nekad bile tu, ali ne i kao osobe koje nekom nedostaju. Sa prestankom njihovog postojanja na ovom svetu, prestaje i razmišljanje o njima, kao što se desilo i sa Minkom.

Teskoba njihovih bolnih iskustava, fizičkih rana, psiholoških ožiljaka koji ponekad oštro preseku, i žudnja za oslobođenjem od surove stvarnosti, preteške za njihove nejake duše, oličene su u Tininim mislima neposredno pred neuspeli pokušaj samoubistva, koje je ona doživljavala kao odlazak u bolji svet, drugačiji od ovog koji poznaje, gde je pravi, istinski život, „tamo, s one strane smrti…“.

Autorka: Milena Sretić

Fotografije: ptuj2012.net, wikimedia.org, radio1.si

Nema komentara

Ostavi komentar