Priča za laku noć

 

–          Znaš, ne izgledaš kao pisac.

–          Je li? A kako to pisac treba da izgleda? Ima i za to neki dress code?

–          Pa, ne, nego, znaš.. Onako.. Šta da ti pričam? Seti se Dostojevskog. Poniženi i… Kako ono beše? Mislim, poznato ti je da su pisci savest vremena. A niko ne voli ono što grize. A najveća je uvreda kad te sopstveno vreme ne razume. A moraju da te da ne razumeju, kako bi se inače opravdali?

–          Čekaj, ti si na njihovoj strani?

–          Pa, nego kako? Kad ne možeš da ih pobediš, lepo im se pridružiš, pa onda lepo u kafanu, na poslovni ručak, izložiš im svoj projekat, oni poveruju da si naivan i odmah te prihvate. Što se duže praviš lud, veće su ti šanse. Ne isplati ti se da budeš pametan. Jedino da budeš pametan, pa da odeš.

 

pisac_blacksheep.rs

 

–          Ali neću da odem. Ni da se pravim lud.

–          Onda si stvarno lud. Odričeš se sopstvene korice hleba. A oni su radi da ti je pruže.

–          Jeste, ali kad zagrizeš, moraš sa njom još puno toga da progutaš. A malo je bezukusno, zar ne? Moraš da žvaćeš i kad si sit.

–          To što se tebi ne sviđa, ne znači da je skroz bez ukusa. A i u današnje vreme, bolje je da si sit nego gladan. Vidi, vrata su širom otvorena, može da uđe ko hoće.

–          U tome i jeste problem.

–          Ma, daj, zar nisu baš takvi kao ti tražili svet u kome ima mesta za svakoga?

–          Jesmo, ali ne za sobu u kojoj za dvesta ljudi ima samo jedna stolica. A ostali da stoje, ali licem ka zidu.I neka, nek sedi jedan, ali da ne govori stolica, već on. Šta će stolici usta? I da ga gledamo. Žmurke smo okončali kad smo odrasli. A čak i tada smo se na početku dogovorili da je sve igra. Ako je i ovo igra, nek kažu. Da znamo. Zar ne shvataš da je sav apsurd kod Beketa baš u tome što se oni ne miču? Ja ne bih samo da sanjam da sam srećan. Treba malo živeti. Malo više. Ako nije neskromno.

–          Opet ti sa nekim metaforama. Kakva stolica koja govori, kakve žmurke, o čemu ti to dovraga pričaš? Beket i snovi.. Ko to da razume, dovraga?

–          Nećemo da se vređamo.

–          Nećemo ni da razgovaramo, ako ćeš da govoriš kao pisac.

–          Govorim kao pošten čovek.

–          Kao šta?

Oči su mu se već sklapale od umora. Više nije pratio sadržinu, samo formu slova koja su mu igrala pred očima. Rešio je da sklopi svesku za večeras. Pre toga, u nju je zapisao još samo ovo: dijagnoza – pacijent umislio da je pisac.

„Jedan od težih slučajeva“, pomislio je, sklopio korice i mašio se svojih pilula za spavanje.

 

Autorka: Marija Čalić

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar