Pretraživanje slobode

Septembar je čekao iza ugla, a sa njim odlazak. Konačan beg iz provincije. Nikad kao ovog leta nije sebi izgledala kao izdajica, kao prevarantkinja. Prijemni je položila lako i bila u prvih deset na rang-listi. To joj nikad i nije bila briga. Sve što je želela bilo je da nestane iz tog ustajalog malog mesta. Da ispari iz smrdljive bare.

Videla je da je mama gleda krišom, ali se pravila da ne razume što je toliko raznežena i tužna. Imala je 19 godina i želela je slobodu. Pravila se da joj je kao žao. Žao što ostavlja majku i sestre, žao što ostavlja posesivnog dečka, što ide negde gde neće poznavati nikoga. A u sebi se radovala. Kao malo dete.

Pretraživanje stana ili slobode

Počela je da traži stan još u avgustu. Nije je brinulo hoće li pronaći neku garsonjeru ili ne. Imala je vremena. Samo joj je prijalo da razgleda stanove kad ukuca na netu besplatni oglasi u Srbiji, traženje stana u Beogradu. Neposredno pred dogovoreno vreme za izlazak slagala bi dečka i drugarice kako je boli glava ili da ima nešto da pomogne majci u kući. Umesto poziranja u zadimljenoj diskoteci i trovanja kojekakvim muzičkim hitovima sedela bi satima sa laptopom u krilu i maštala.

Ovo bi mogla biti moja soba. Ovo bi mogao biti moj krevet. Na ovom prozoru bih mogla da ispalim poneku cigaretu. U ovoj kuhunji bih kuvala kafu. Kada? Tuš-kabina? Nije joj bilo bitno, sve dok je znala da postoji u prestonici kutak koji je samo njen. Kod kuće je delila sobu sa dve sestre i to je postalo nepodnošljivo, u svakom smilslu te reči. Volela ih je, ali je već postalo naporno što joj svaki pokret motre.

Vreme je oticalo, a ona se osećala kao da živi pod lupom.

Znala je da otac hoće da ona ide u dom, ali se svim silama i argumentima izborila za stan u kom će biti sama. Nije mogla da zamisli sebe sa još dva ili tri stranca koja spavaju u krevetima pored. Mada se u većini slučajeva osećala kao da je okružena strancima stalno. Zbog toga joj je toliko i bilo teško što mora da se smeška: roditeljima, sestrama, drugaricama, svima, pa i tom mučenom dečku.

Ko je postavio takva pravila igre da odjednom nemaš pravo na svoje mišljenje samo zato što imaš dečka?

Uvek je mislila da je to besmisleno i glupo. Imala je bezbroj primera za to oko sebe. Sve njene drugarice su menjale lični opis i identitet onog časa kako nađu nekog ko se malo zainteresuje za njih. Ne zna kakva je bila njena majka pre nego što je upoznala oca, ali zna kako ga sada pita za mišljenje i dozvolu pre nego što kupi šampon, a kamoli za neke ozbiljnije stvari. Bila je sigurna da se njoj ne može desiti. Nikad i nikako. A onda se Milan bacio svim svojim snagama na njen život sa namerom da ga samelje.

– Ja te volim, kako ne razumeš? Šta treba da radim da ti dokažem? Kaži! Samo kaži! Hoćeš da se popnem na krov zgrade i da hodam po ivici? Mogu! Ja ionako hodam po ivici sve vreme, otkad sam te upoznao.

A to su bile blaže varijante njihovih razgovora. Uvek je moralo biti dramatično, životno, tragično, kao da čitaš iz sveske Romeo i Julija prepričano. Ne vidiš razlog za dramu.

Ona je želela da diše, da vozi trotinet, skejt, da se ljulja na ljuljašci! Želela je da se popne na brdo i da odozgo vršti ili viče, da peva, da se smeje. Želela je da skoči u bazen i da se dugo sunča u tišini. Nije shvatala zašto svako veče mora da provodi u kafiću praveći se da joj je lepo. Nije videla zbog čega majka mora svima sve da pristavi, postavi i donese, a sama se ne odmori. Verovala je da život nešto više i bolje. Ne samo kostur koji ostane kad nestane Internet za Instagram. „Jednom se živi.“ Tako je zapisala u dnevnik i nasmejala se svom liku u ogledalu.

Onda je otvorila laptop i nastavila da traži svoj stan. Mesto u kom će stvarno živeti.

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.