Premotavanje

-Ej, da te pitam?

-Pitaj me.

-Da možeš da premotaš život, onako kao film, koji bi to momenti bili?

Zagledala sam se u njene krupne oči. Malo sam se zamislila. Obično, kad se samo malo zamislim, najdalje vidim. Kad mnogo mislim, unervozim se i redovno napravim neko sranje.

Slike su počele same da se nižu…

Kad jednom od svojih prvih momaka objašnjavam da slobodno može da me poljubi sa jezikom i da me pipne preko bluze, da zbog toga nikako ne mogu da ostanem trudna.

Prve leptiriće u stomaku, rukama, glavi, kosi.

Prvi poljubac sa prvom, drugom… desetom osobom.

Svako seksualno iskustvo.

Dečije ludosti (čak i one bljutave, prekopirane iz romantičnih komedija). Mamile su, brate, osmehe i treskale srce!

Kad sam se pripremala za takmičenje iz geografije i otkrila da u Hrvatskoj postoji ostrvo u obliku srca. I da se zove Galešnjak. Možda ga je prvi put primetio neki Napoleonov kartograf u 19. veku, ali ja sam tih dana sebi bila Kolumbo. Dobro, posle sam i pobedila na takmičenju. Eto i to je lep momenat. Momenat u kom shvatiš da si pobedio.

Kad sam u srednjoj školi detaljno planirala udaju za Mileta iz „Hladnog piva“. Toliko detaljno, da sam osmislila i kako će deca da nam se zovu i njihove crteže na frižideru. Isplanirala sam nam i muškatle i fikuse na balkonu. Dezen za naš prekrivač.

Mile je kasnije oženio drugu. Patila sam, nije da nisam. Taj period ne bih baš volela da premotavam. Ali bih rado premotala ovo proleće, kad je izbacio novi album, na kom se našla pesma „Tijana“. Momenat kada je prvi put slušam i aplaudiram kompjuteru dok mi „svira“.

Kad je vikend, pa se ne ide u školu. Džon Lenon se šćućuri u radio i peva „Imagine“. Zveči escajg i miriše mamin ručak. Brat se igra, a ćale me uči da crtam konje. I svi smo prožeti nekim lepim bojama. Verujem da je ovo najskuplja slika koju sam nasledila.

Kad sam privi put pročitala „Malog princa“. Ništa nisam razumela, ali sam skontala da treba da verujem u ruže.

premotavanje-blacksheep.rs

Moj prvi Pariz. Moj prvi okean. Moja prva pijaca u Barseloni. Svako održavanje na vodi. Svaki grad u kom sam se izgubila.

Kad zagrizem jagodu, onu pravu i sočnu. Domaću.

Prvi fakultet. Kad sam upoznala NJU. Rukometašica koja bije pola francuskih igračica, a šatro je otišla preko da pika rukomet. Leči i zasmejava preko skajpa. Najjače grli.

Drugi fakultet. Kad sam upoznala DRUGU NJU. Isprepletale smo se. I naravno da sam joj cmizdrela na svadbi. I naravno da sam ponosna na nju što je pre porođaja popila pivo. I što je uspela da izgura jednog malog dečaka. I što ćemo ga nadalje svi gurati.

Kad svom najboljem drugu kažem da bih opet volela da budem prazna i normalna, a one me samo zagrli i kaže: „Zaljubljuješ se u proseku na dve nedelje, obično u nekog kretena. Maštaš i imaš toliki broj letova, da svaka avio-kompanija može da ti pljune pod prozor. Hejtuješ narodnjake i splavove. Čitaš po četiri knjige istovremeno i užasno dugo. Izlaziš na čudna mesta. Hipster si u duši. Nećeš ti nikada biti prazna i normalna. Ali ja te volim!“

Kad je jedan tufnasti stvor uleteo u moj svet i oivičio ga ružičastim zavesama. Kad mi javi da je “Medeno srce” na akciji. Kad na brzinu i neplanirano odlučimo da odemo na more, pa se izgrlimo i izljubimo posle toga, kao da idemo u Ameriku. Kad skačemo i ne osećamo kišu na koncertu. Kad letimo.

Smejanje i plakanje u isto vreme kad mi je omiljena koleginica rekla da je trudna. Deset prokletih godina je pokušavala da ostane u drugom stanju. Tog dana je mirisao život. Tog dana su mirisali svi u prevozu. Tok dana sam imala onaj blentavi osmeh i vrisnula sam: “Karmo, svetice! Drago mi je što ovog puta nisi ispala seljančura!”

Kad sa svojom omiljenom gastarbajterkom lumpujem u “Čorbi”. Kad me pozove u cik zore da mi kaže da sam je pogodila novim tekstom i da smo iste. Da smo dve budale koje veruju u ljubav iza ćoška.

Razum i otrežnjenje. Osmeh i nežnost. Alkohol i plesanje. Gurkanje i pridržavanje.  Zagrljaje i glupiranja sa prijateljima  treba uvek premotavati.

Kad uspem drugačije da vidim. Pa svemu tome dodam malo muzike, malo rumenila, malo onog filmskog. Kad ne vidim. Ili kad nisam videla od njega. Kad me idealizacija dogura do zida i kroz kiseli kez pita: “A šta ćeš sad, mala?” Ako premotavaš samo one lepe momente, a potisneš negativne, ništa nećeš naučiti za dalje. A dalje je jako bitno. Dalje te budi, izvlači iz kreveta i vuče za kosu… napred.

U novo jutro.

U novo srce.

U nove momente…

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.