Prekid stvarnosti

Sećaš se “Ledenog čike“? Daj, znam da se sećaš! Jurite se do iznemoglosti, dok se ne uhvatite i … led.
Ne pomeraš se. Ne dišeš. Ne trepćeš. Dobro, malo „virneš“. Al baš malo. Da ne vide. Da i sebe prevariš. Jer, baš je strava zaustaviti vreme. Slomiti kazaljke i samo na tren piljiti u jednu tačku. Biti ta jedna tačka. Samo na tren.

Šta te danas sledi?
Onako da ti baš prekine misao o poslu, kući, novcu?
Od čega ti se danas odseku noge?

Da li ti nešto prekine stvarnost?

Oh, znam da moraš da baš zastaneš i dobrano se zamisliš, ne bi li možda došao do rešenja. Velika je verovatnoća da ga čak ni nećeš naći. Rešenje, mislim.

neposlusni

Živiš stvarnost. Tako treba, a ne ko mi, što suviše piljimo u oblake i jašemo jednoroge. Pa da. Ti si svestan gde živiš, svestan da smo u glibu, svestan i savestan prema sebi i svom potomstvu. Zato svaki dan juriš na posao, prođeš pored pekarice i miris svežih krofni te ne podseti na detinjstvo i One krofne, koje je baka pravila, kad si bio klinac. Nemaš ti vremena da razmišljaš o krofnama i pekmezu od šljiva i prstićima u šerpi, dok baka taj isti pekmez u tegle presipa. Pa da, ti žuriš, kasniš na posao! Nisi ni kafu stigao da popiješ! Nema veze, posao ne sme da trpi, popićeš na pauzi. Žuri, žuri! I prođeš pored bioskopa, koji ne radi već jako dugo i ti ne zastaneš i ne setiš se prvog odlaska u bioskop i devojčice, u koju si se zaljubio, prvi put stvarno zaljubio i kupio vam kokice i prvi put je poljubio, baš u tom bioskopu! Ne sećaš se? Pa, da, nemaš ti vremena, to je za dokon svet, ko će se sećati dečjih igrarija, ha, sad ti imaš i ženu i svoju decu i dobar posao, na koji upravo kasniš i nerviraš se što te zamlaćujem. Žuri, žuri! I šta kažeš, ne baciš pogled na Onu klupu, kraj keja, gde si popio prvo pivo? Pa, da, to više nije ta klupa, premeštaju oni to, i ja gluposti pitam, al čekaj, ne baciš pogled? Ne setiš se kako ste odvajali pare na stranu i krišom išli po pivo i cigare, jer to je za mangupe, a vi ste hteli da budete mangupi? Kako ko to vi? Pa, ti, Džonii i Kele? Ne sećaš se? Ne sećaš se kako ti je pivo smrdelo i bilo ti je gorko, al je bilo kukavički to reći, pa si popio više od njih dvojice zajedno, ispovraćao se na pragu i dobio batine? Ne sećaš se kako su Džoni i Kele pokušavali da izvade situaciju, pričajući da si pojeo nešto kvarno, pa da zato povraćaš? Ne sećaš se faca svojih roditelja? Ne sećaš se Džonija i Keleta? Propalice, kažeš? Jedan je u Americi, ko zna šta „mulja“, drugi se propio i spava na klupi, kažeš, ne možeš da ga prepoznaš? Da li si se ikad pitao da l bi sve možda drugačije bilo da se ponekad setiš? Samo ponekad? Da li se svojih roditelja setiš uopšte? Ih, pričam gluposti, čujete se svaki dan! Da, zato što treba, ali, da li uspeš da zaustaviš stvarnost i pokušaš da ih voliš na tren? Da se setiš svih nedeljnih jutara i maminih kiflica? Da li se setiš imena svoje učiteljice, kad te Google upita, prilikom provere šifre? Da li sem tog imena uspeš da se setiš maskenbala, kada si zaboravio masku, pa si plakao, a ta ista učiteljica je istog trena smislila novu? Ne sećaš se? Ne sećaš se zagrljaja koji si joj uputio, jer je to bilo sve što si želeo od tog dana. Ta maska, ništa više. Ne sećaš se? Znam da se ne sećaš. Jer, još uvek je na tvom licu.

 Nisi se setio da je skineš.

Odrasla osobo!

Autorka: Hristina Petrović

Fotografije: blogspot.com, facebook.com/neposlusni?fref=ts

Nema komentara

Ostavi komentar