Predaj se

Sedeli smo na ljuljašci i pili čokoladno mleko. Naše mesto u malom gradu, prepuno ljudi.

Došla si iz Beograda. Meni se tada Beograd činio kao drugi svet.
U pozadini se čula Lana Del Rej i pesma “Video games”.
Ti  se okrećeš i kažeš: “Kada porastem i budem neki veliki dr/mr vratiću se i kupiću opet svoj stan.
I platiću tim ljudima koji sada žive u njemu dobru kintu. Da mogu da žive u vili na Dedinju, a meni ostave stan u Radničkom naselju, u Leskovcu.” Smejemo se oboje “kupićeš opet svoj stan”
A onda ti pređe neka senka tuge preko lica: “Postoji samo jedno mesto na svetu koje možeš da nazoveš dom
om. Sve drugo su samo cigle i malter.”
Klimam glavom i kažem da ćemo tvoj stan da kupimo svečano, uz veliko otvaranje, uz presecanje crvene trake i fotoaparat. Da ćeš ti da se nasmeješ i da plačeš, od sreće, jer kada si iskonski srećan, onda plačeš. A ja ću kao pravi prijatelj da uhvatim taj momenat i da ga uramim. Biće to prva slika koju ćeš da okačiš u svoj novi/stari dom.
Slažeš se i kažeš da će to biti prvo mesto koje  ću da posetim, kada se vratim sa Islanda, ili odakle god već da dođem.
Tada kažeš da ja retko kada gde ostajem i da se često ni ne osvrnem na ono što
ostavljam, da zato tako lako sanjam o pakovanju kofera i putovanju..
Kažem da to nije baš tako, da me samo čini srećn
im da se krećem, ali da se uvek radujem kada imam čemu i kome da se vratim.
Kažeš mi da sam pravi brat i da nikada nećeš da odustaneš od mene. Prepoznajem iskrenost u našim tinejdžerskim govnarijama. Imamo po sedamnaest godina i mislimo da je sve moguće.
predaja.natasa.elenkov.blacksheep.rs
To je bilo pre dvanaest godina. Ne znam kako su nam se putevi tako zamrsili, a da se ni jednom nisu ukrustili kako treba. Ne bih te se setio da nije te proklete pesme. Otišla si u neki zabačeni kutak mog mozga posle jedno milion ispala. Priznaćeš, milion ispala za prijatelja je mnogo.
Sada sedim sam na ljuljašci u Beogradu i umesto čokoladnog, pijem pivo. Beograd mi više nije drugi, veliki svet, već samo veliki grad, sa lepim zgradama. I došao sam ko zna odakle, ali sam znao zašto sam se vratio.
Pesma me je gurnula u sećanje. Sećanje me je zarobilo. Laž je da se ja samo krećem, mene vežu reči.
Vratila me je u period kada nije bilo napeto da te samo pozovem, ili da ti se uopšte ne javim, nego da ti banem na vrata i pozovem te u šetnju.
Glupača Lana Del Rej, nije ni svesna šta je uradila.
Dim Monblan cigareta mi muti vid. Ljuljanje me tera da zatvorim oči. Tužno je kako se sve raspalo i kako ništa od početka nije bilo iskreno.
Trebalo je da znam da dom uopšte nije mesto, dom je osećaj. Može da bude i nečiji zagrljaj. Ona devojka koju ja poznajem sada bi me odgurnula i rekla mi da ne patetišem, da dok pričam sa sobom ne treba da pišem pesme, nego da budem jednostavniji. Ali ti nisi više devojka koju ja znam, jer lako odustaješ i guraš ljude od sebe.
Trebalo je da znam da prijatelji nisu samo tu za svečane trenutke i za hvatanje šljokičastih događaja, već su tu i kada nemaš ništa, ne osećaš ništa, kada posiviš, pa ti je dobro što imaš eto sa kim da dišeš. Neke dane ne bismo preživeli, da nam ljudi silom ne daju veštačko disanje i ne masiraju srce.
Da me neke reči suviše zarobe.
Neka obećanja i nepostojeće fotografije umeju da me zgrabe i ne puštaju.
Kao što je ta naša ljuljaška i ukus čokoladnog mleka.
Trebalo je da znam da ljuljaške nisu uvek za dvoje, da moraš za mnoge stvari sam da se odgurneš.
Trebalo je da znam da nije tačno da ja uvek odlazim. Odlazim samo ako neko više ne želi da me prihvati.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.