Praznina

   Snažno zvono prenulo je Petra iz dubokih misli. Dečak nije ni shvatio da je još jedan čas bio završen. Misli su mu se stalno vraćale ka sinoćnom snu. U tom snu Petar i njegov godinu dana stariji brat Ivan koračaju šumskom stazom i stalno se nešto prepiru. Ivan voli da se nadmudruje jer je stariji pa misli da je samim tim i pametniji. Jesenji dan je sunčan i lišće šuška pod njihovim nogama. Odjednom nešto iz šume kreće prema njima i dečaci počinju da trče niz stazu. Petrov brat je brži i posle nekoliko trenutaka njegovi koraci gube se negde između gustih redova drveća. Petar se plačući okreće oko sebe primoran da se suoči sa zlom koje ga je sustizalo. Pokušao je da dozove svog brata, ali uzalud. Grlo mu je bilo teško poput kamena. Taman kada je pomislio da je svemu kraj, iz šume izleće zlatni retriver i svojim lavežom odjuri neman koja ga je pratila. Taj divni pas njegov je prijatelj i Petar zna da uvek može da se osloni na njega. Sedeći na šumskom tlu, dečak zagrli psa i zagnjuri lice u njegovu zlatnu dlaku. Sledećeg trenutka snažan vetar poče da huči oko njih i podiže psa sa zemlje. Vetar je više podsećao na nadolazeću vodu dok je odnosio životinju prema istom onom mestu gde je Petrov brat maločas nestao.

   Petar se budi obliven znojem i celo telo mu podrhtava. Potrebno mu je nekoliko trenutaka da shvati da je sve to bio samo san. Izašao je u dvorište da potraži svog psa, ali njega nigde nije bilo. Nije ga pronašao ni iza kuće ni na pločniku ispred kapije. Nemir u dečakovim grudima nije se smirio ni kada su ga roditelji, ignorišući njegove sumnje, naterali da tog jutra pođe u školu. Njima kao da je u poslednje vreme najvažnija stvar na svetu bila da on više ne propušta časove. Dok je pokušavao da objasni da njegovog psa nigde nema, skretali su pogled. Mrzeo je tu njihovu naviku koju su razvili u poslednjih godinu dana. Zapravo, mrzeo je vazduh koji je u poslednjih godinu dana zaposeo njihov dom. Nije se više normalno disalo.

praynina.blacksheep.rs

   Jutros je u autobusu ka školi sve vreme mislio na svog zlatnog retrivera. Taj pas često je spavao u praznom krevetu Petrovog brata Ivana. Petar je voleo da ujutru posmatra kako sunce obasjava njegove zlatne dlake. Uvodio ga je u sobu krišom kako ga roditelji ne bi primetili i to okarakterisali kao jednu od gomile njegovih čudnih bubica. Postajao je umoran od objašnjavanja i analiziranja svakog svog postupka. Ako je bio ćutljiv insistirali su da priča; ako bi se smejao sam za sebe gledali su ga sumnjičavo kao da je počinio nekakav zločin. Sa Ivijem, kako je nazvao svog psa, bilo je drugačije. Sa njim je mogao satima da šeta i da ne progovara nijednu jedinu reč. On ga nije zapitkivao, samo je hodao pored njega i slušao ga kako diše. Stavljao mu je glavu na rame kada bi osetio da će zaplakati i veselo mu lizao šake kada bi primetio da njegove misli tonu. Kuda li je otišao taj njegov pas? Ne bi ga valjda tek tako napustio?

– Petre, možeš li da pođeš sa mnom? – reče nastavnica i dečak se ponovo trže iz dubokih misli.

   Nije ni primetio kada su svi ostali đaci napustili učionicu i otišli na odmor.

   Dok je koračao hodnicima za visokom ženom zabrinutog izraza lica vrlo je dobro znao kuda ga je vodila. U poslednje vreme, posle svakog svog postupka, završio bi u toj prostoriji. Bio je siguran da ne postoji ništa više što bi tamo mogli da mu kažu. Naučio je te rečenice napamet. Međutim, uvek bi neko umesto njega odlučio da mu je preko potreban razgovor.

– Kako se osećaš? – pitao je školski psiholog.

   Petar je mrzeo to pitanje. Mesecima je pokušavao da smisli zadovoljavajući odgovor na njega, ali nije uspevao. Sada je samo slegnuo ramenima. Šta god da kaže, doktor će misliti suprotno.

– Prošlo je godinu dana. – reče čovek. – Zar ne misliš da je došlo vreme da bar pokušaš da se vratiš u kolosek?

– Ne radi se o tome. – uzdahnu Petar.

   Pitao se zašto ceo svet svaki njegov postupak povezuje sa Ivanovom nesrećom. Kako bi uopšte mogao da zaboravi na ono što se dogodilo kada ga svi svakodnevno na to podsećaju?

   Bio je to divan prolećni dan i dečaci su otišli sa ocem na pecanje. Otac je mirno sedeo pod jednim širokim stablom i dremao držeći dugačak štap za pecanje u rukama, a dečaci su otišli na drugi kraj jezera kako ne bi uplašili ribe. Ivan je kao stariji uvek pazio da Petar ne napravi neku novu glupost. Mlađeg dečaka su nepravedno okarakterisali kao sklonog nestašlucima. Kao da dva razbijena prozora, tri pada sa bicikle, slomljena ruka i tuča sa dečacima iz ulice govori bilo šta o njemu. Braća su igrala odbojku i lopta je u jednom trenutku preletela Petrovu glavu i pala u duboku vodu. Dečak je pošao da je dohvati, ali ga je bratovljev glas zaustavio.

– Ja ću! – rekao je Ivan. – Samo mi fali da tebe sad izlačim iz vode.

   Ivanova zlatna kosa posle nekoliko trenutaka nestala je u mutnoj vodi jezera. Voda je zahukala kao da se zemlja trese. Dok je Petar uspeo da dozove usnulog oca, bilo je prekasno.

   Da je Ivi bio tu on bi ga sigurno izvukao. Zašto ga nisu tog dana poveli? Da li su uopšte imali psa dok je Ivan bio sa njima? Jesu li se Ivan i Ivi ikada upoznali? Ta misao preseče dečakove grudi poput noža.

– Petre, o čemu smo govorili poslednji put? – upita psiholog i dečak shvati da su ga misli ponovo povele nekim svojim tokom.

– O tome da moram da pokušam da se skoncentrišem na razgovore oko sebe. Rekli ste mi da postavljam pitanja kako mi misli ne bi skretale sa teme.

– Možeš li to da uradiš?

– Koliko teško može da bude? – reče dečak ponovo slegnuvši ramenima.

   Dok je izlazio iz kabineta, Petar ponovo pomisli na svog psa. Iznenada nije mogao da se seti dodira njegove dlake. Čim je stigao kući, pogledom je prošarao po travnjaku i okolini, ali njegovog psa jednostavno nije bilo. Gde je ono beše tačno spavao?

   Za vreme večere, majka se prva oglasila.

– Znaš kako vam nikada nismo dozvoljavali da imate psa?

   Dečak je zaprepašćeno pogleda.

– Ali imamo Ivija!

– Petre, molim te. – prekide ga otac. – Ono što tvoja majka pokušava da kaže je da smo odlučili da ti konačno uzmemo psa.

   Petar je nekoliko trenutaka ćutao.  Posle kažu da je on taj kome su potrebni razgovori. Odlučio je da se ne raspravlja.

– Može li da bude crn? – pitao je konačno.

Ako već dobija novog psa nije želeo da ga on podseća ni na koga.

Autor: Danijel Jovanović

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.