31 mar Pravo ime
Nisam volela svoje ime.
Vraćalo me je u osnovnu školu, u onaj period kad je bilo moderno da jedni drugima za rođendane poklanjamo gipsane figurice i slike na kojima je bilo ispisano ime i značenje.
Tijana. Tiha, mirna i povučena. Mirisno drvo. Boginja žita.
Glupost. Bezvezarija.
Od svega navedenog sam se uklapala jedino u boginju. Ali ironije.
Tada sam volela da se zovem Andrea. Andrea zvuči opasno, odsečno i sa stavom.
Volela sam da budem opasna.
Volela sam da igram fudbal sa dečacima.
Volela sam da crtam i pišem. Bila sam svesna tog talenta.
Volela sam olovke u boji. I da čitam ispod stola.
Volela sam da gazim bosa po travi. I kad se umažem sa šećernom vunom. I da skačem u reku sa one najviše grane.
Volela sam da zamišljam. Stan. Sa kuhinjom, frižiderom punim piva, velikim krevetom, policom sa knjigama i kompjuterom. I nas dvoje u tom stanu. Sedimo na laminatu i jedemo pasulj u koji je nadrobljen hleb. I srećni smo.
Sreća su jednostavne stvari. Minimalizam. Samo ono najosnovnije. I ljubav. Mnogo ljubavi. I dobar laminat, da bi ta ljubav imala gde da se izležava.
Prošlog vikenda me je jedan stranac pitao kako se zovem. Pričala sam mu da sam ja Andrea, da sam mnogo opasna i da mu ne trebam. Čak ni na jednu noć.
Pričala sam mu da pišem. Ponajviše o svom životu i ljubavi. Da sam tetka i da moja Nađa misli da sam strašno kul. I da hoće da bude blogerka kad poraste. Da se lepo oblači i da se fotka.
Pričala sam mu da je Beograd najlepši grad na svetu. Da ima reke koje se grle. I da Beograd nisu one sisate i nafrakane ženturače sa sajtova, gde se izbacuju fotografije iz provoda. Da je Beograd park, vruć burek sa ćoška, mala galerija, kafe sa kožnom foteljom i džezom, trešnja koja uporno cveta između dve zgrade, most ispod kog se najbolje ljubi. Beograd su ljudi. Ekipa iz kraja. Sa faksa. Ekipa sa kojom pričaš o knjigama i frajerima. Sa kojom pišeš. Tvoja ekipa.
Da je Beograd proleće. April.
I sve mi je poverovao.
Pre neki dan sam se srela sa jednim dečakom. Onim što mi zna pravo ime i reči. U Beogradu. I pomalo je ta šetnja vukla na proleće i na april. Želela sam da odigram rolu Andree. No, on zna da sam ja Tijana, da sam romantik opsednut seksom. I zna kojim mojim pričama ne treba da veruje. I zna da kad mu ispaljujem najsočnije stihove, da zapravo zamišljam kako se krešemo. Na laminatu. I kako smo srećni.
Zagrlio me je.
Zagrlila sam ga.
Rekla sam mu da Tijani prija njegov zagrljaj.
I nije mi poverovao.
Pao je na Andreu.
Autorka: Tijana Banović
Fotografija: Ljiljana Božović
Sorry, the comment form is closed at this time.