Pravo ime

Nisam volela svoje ime.

Vraćalo me je u osnovnu školu, u onaj period kad je bilo moderno da jedni drugima za rođendane poklanjamo gipsane figurice i slike na kojima je bilo ispisano ime i značenje.

Tijana. Tiha, mirna i povučena. Mirisno drvo. Boginja žita.

Glupost. Bezvezarija.

Od svega navedenog sam se uklapala jedino u boginju. Ali ironije.

Tada sam volela da se zovem Andrea. Andrea zvuči opasno, odsečno i sa stavom.

Volela sam da budem opasna.

Volela sam da igram fudbal sa dečacima.

Volela sam da crtam i pišem. Bila sam svesna tog talenta.

Volela sam olovke u boji. I da čitam ispod stola.

Volela sam da gazim bosa po travi. I kad se umažem sa šećernom vunom. I da skačem u reku sa one najviše grane.

Volela sam da zamišljam. Stan. Sa kuhinjom, frižiderom punim piva, velikim krevetom, policom sa knjigama i kompjuterom. I nas dvoje u tom stanu. Sedimo na laminatu i jedemo pasulj u koji je nadrobljen hleb. I srećni smo.

Sreća su jednostavne stvari. Minimalizam. Samo ono najosnovnije. I ljubav. Mnogo ljubavi. I dobar laminat, da bi ta ljubav imala gde da se izležava.

pravo-ime-tijana-banovic-blacksheep.rs

Prošlog vikenda me je jedan stranac pitao kako se zovem. Pričala sam mu da sam ja Andrea, da sam mnogo opasna i da mu ne trebam. Čak ni na jednu noć.

Pričala sam mu da pišem. Ponajviše o svom životu i ljubavi. Da sam tetka i da moja Nađa misli da sam strašno kul. I da hoće da bude blogerka kad poraste. Da se lepo oblači i da se fotka.

Pričala sam mu da je Beograd najlepši grad na svetu. Da ima reke koje se grle. I da Beograd nisu one sisate i nafrakane ženturače sa sajtova, gde se izbacuju fotografije iz provoda. Da je Beograd park, vruć burek sa ćoška, mala galerija, kafe sa kožnom foteljom i džezom, trešnja koja uporno cveta između dve zgrade, most ispod kog se najbolje ljubi. Beograd su ljudi. Ekipa iz kraja. Sa faksa. Ekipa sa kojom pričaš o knjigama i frajerima. Sa kojom pišeš. Tvoja ekipa.

Da je Beograd proleće. April.

I sve mi je poverovao.

Pre neki dan sam se srela sa jednim dečakom. Onim što mi zna pravo ime i reči. U Beogradu. I pomalo je ta šetnja vukla na proleće i na april. Želela sam da odigram rolu Andree. No, on zna da sam ja Tijana, da sam romantik opsednut seksom. I zna kojim mojim pričama ne treba da veruje. I zna da kad mu ispaljujem najsočnije stihove, da zapravo zamišljam kako se krešemo. Na laminatu. I kako smo srećni.

Zagrlio me je.

Zagrlila sam ga.

Rekla sam mu da Tijani prija njegov zagrljaj.

I nije mi poverovao.

Pao je na Andreu.

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: Ljiljana Božović

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.