Prave stvari

Poznajem jednu pekarku. Pre neki dan, kad je baš zahladnelo, jedan beskućnik se šćućurio u ćošak pekare. Polako je jeo kiflu i grejao se. U tom trenutku je čitav njegov život bila toplota i ta kifla. Onda je došao gazda i rekao mu je da smrdi. Baš tim rečima – Smrdiš, izađi napolje, odmah!  Beskućnik je mirno izašao na kišu. Pekarka je potrčala za njim. Ćušnula mu je kesu sa burekom i rol viršlama. Kesu u kojoj je bilo prvo što je dohvatila iz vitrine. I onda mu je obavila svoju maramu oko vrata – Malo je ženska… cevtni dezen… ali greje! U tom trenutku je čitav svet prestao da smrdi.

Poznajem jednog novinara. On je zapravo urednik koji je skroman, pa kaže da je novinar. Danju piše i voli da klopa dimljenu vešalicu u Staroj Hercegovini. Noću je gerila baštovan. Sadi biljke po zapuštenim žardinjerama. To su one žardinjere za koje pomisliš da su kante za đubre. Eto, on đubre pretvara u prirodu. Sivo u zeleno. Zemlju u lavandu.

Poznajem i onog Cigu sa Slavije. Onog što čisti cipele pored tezge sa pertlama. Svaki put kad krenem na dejt me zaustavi da mi očisti starke – Neče te udamo nikad u prljave  patike! Za ljubav mora budeš ćista, kumo!

prave.stvari.blacksheep.rs

Poznajem i jednog rokera. Ima smešnu frizuru. Preko dana radi posao koji mu plaća život, a noću peva. Ne znam koliko mu to pevanje plaća život, ali sam stekla utisak, da dok peva – živi. Nedavno je napisao status na Facebook-u o prepucavanja navijača na mrežama. Igrali su Atletiko i Barselona, a on se pitao – Kako čovek ima vremena da mrzi Barselonu? I zaista… bilo je sunčan dan, svi su poskidali jakne i debele kapute, vazduh je mirisao na muziku i sladoled, a veče na držanje za ruke. Proleće je. Klinac si i imaš vremena da mrziš. Svaka čast!

Poznajem i jednog dečaka koji mi je rekao da treba da oladim sa Instagramom – Društvena mreža ne zanči društvo! To ti je usamljenost, moja Tijana! Društvena mreža ti je zamena za prave stvari! Izašla sam u park. Ljuljala sam se sa jednim dečakom na ljuljašci. Pričali smo o Vladi Divljanu i moru. O kampovanju i čamcu na Savi. O muzičkim festivalima i pravljenju domaće medovače. O pravim stvarima.

Poznajem i jednu narandžastu devojčicu. Ona je zajebani Haklberi Fin u crvenim starkama. Sve tekstove ispod kojih se potpisala, ispisala je njena ušećerena krv. Samo sam njoj pokazala svoj omiljeni prozor na Dorćolu. Onaj prozor iza kog bih volela da uramim svoj budući život i da je pozovem na turu piva i ćutanja. Razgovor je precenjen, kad vam je neko prijatelj.

Poznajem i onu drugu kovrdžavu devojčicu. Sa njom izađem u sedam uveče, samo da prošetam. Neplanirano. I vratim se u sedam ujutru. Takođe neplanirano. Ona me podseti da koliko god život teži da bude ozbiljan, važan, zajeban, siv ili žut, da je poenta u  lepom i ostavljanju traga. Da će nam jednog dana sve ono oko čega smo se trudile, cepale i razbijale – biti smešno. I da ćemo uvek imati tu našu „neplaniranu šetnju od 7 do 7“.

Poznajem te ljude.

Čuj, poznajem – volim.

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: favim.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.