16 okt POZIVNI ZA NEBO NE ZNAM

( Ima dana kao ovaj…)

Ima dana kad poželim društvo i nemam koga zvat. Tad se najednom slije milijun emocija satkanih od sjećanja. Pa ih polako i neželjeno nagriza najmrži mi osjećaj… Usamljenost, ta prokleta plačljivica.

I sjetim se odmah tog lica… sjetim se druga… kojeg sam uvijek mogla zvat, da samo u par rečenica rastjera usamljenost k’o da nikad nije postojala… Ali sad… pozivni za nebo ne znam, a onog broja, dok smo pijanih glava u Zadru s govornice zajedno zvali boga, više se ne sjećam. Molim ga nekad, dok onaj poznat i surov osjećaj grlo steže, da mi te čuva negdje tamo… gore…dole…ili u sredini… Da me utješi da ćemo se jednom ponovno srest, jer bili smo i suviše grešno-sveto slični.

Ima dana kad bolujem od stare bolesti… one koja traje duže od dvije-tri godine… Lažem, nije tu ništa otprilike, prošlo ih je već šest. Šest i dva mjeseca. Najžešće boli na dane naših rođendana, tamo u jesen, 18-og – mog,pa tvog… ma znaš… naša točna razlika. Tad dala bih sve da proslavim uz tebe… da se napijem sa tvojom ludošću… da suze opet na lice ne dolaze. Pa kad pomislim da jačam, opet vrate se… Opipljivih odgovora neću naći,  iako me papir (ne tako loše) još uvijek samotno tješi. Pozivni za nebo nisi mi ostavio u našim izmagljenim sjećanjima mamurno-narakijanih studentskih dana. U meni si i dalje vječni polu-dječak… Ali hoćeš li me takav jednom dočekat…iza praga ovog iluzionog kratkoročnog sljepila; životna lekcija?

I sulud je osjećaj da te prestižem u godinama, iako je tvoja rođena bila za jednu brojku manja… a ne prestajem ubjeđivati još nepribliženu starost ( s teretom boranih crta ovog još mladolikog lica) da me ni ona neće razmaknuti od tvog čekanja. Nebitna će biti verzija te dimenzije i dali je iti ona vječna. Nebitni će biti oblici samih nas, kao i smiješne brojke pregaženih godina u ovom svjesnom umiranju kroz kratka življenja. Ima dana kad držim tintu daleko od papira, jer datumi u kojima si ostao živ, k’o ponos mog umrlog smijeha, ne dopuštaju da te ostavim u svojoj 21-oj, a niti da te nosim k’o zaboravljen stih do neke teško-senilne višedesetne godine mog postojanja. Smrt. Ti već znaš. A ja sam tvojom izgubila svaki strah pred njom. Ludila me i dalje vode… pa opet sivilima nekad obliju moje samoće. Znaš, u maju se budi za sve najljepše doba godine, a ja ga istrpljeno prekoračim ( već šestu godinu za redom) tamo do njegove polovine… Ne trijeznim se u te dane, jer su čak dva datuma zbijeno u maju neizbrisivo u meni tvoja. Tugaljivo tvoja. Siva i smrtno tiha… Zadnji put na jedan od ta dva pijano si mi u slušalicu pjevao Bajaginu himnu ‘Moji drugovi’… onako, baš za nas. Jer biće da nebo sve uvijek unaprijed zna…

Nije nas ni zdravlje ni život zeznuo, ali pjesma i vino… jebi ga… znam da bi opet sve isto – ni ti ni ja nismo nikad bili od kajanja. Ma kako li si samo toliko živo (ne)svjestan bio u stotinama ponavljanja rečenice ‘Bog čuva pijane i budale’; s onim vražje-anđeoskim podsmijehom što je sam od sebe vješto uvijek drugu filozofiju ili metafornu provokaciju skrivao. A ja ih čitala. Nikad zaljubljeni par, nikad ni blizu bilo kakvog standarda muško-ženskog odnosa… I nimalo me više nitko nikada nije niti riječima dotaknuo dovoljno blizu mog ‘ja’ koliko si ti uspjevao iščitati iz promjenjivih nijansi modrila/zelenila/plavetnila mog suviše drsko-misteričnog pogleda. Tad smo bili klinci; jednom ću reći… ali nebu i poslije maja ostavljam izbrisane uspomene u još nekoliko datuma. Ponekad i na prepad; kad i ova beštija u meni oslabi od lova na nevidljiva tumačenja šuma vjetra… Tad moja slabost otupi sjećanja. I ja poželim bar nazvat… Ali nemam ništa osim muka…onda opet nekad slutim da si prisutan, a datum niti nije posebno-poseban… pa tek još više znam koliko smo nepripadnuti ovoj iluziji  bili i ti i ja… Pa tek još više brutalnu uzdignutost svog nebulozno-bahatog pisanja pretvaram u beskrajne kobasice od jednadžbi stihova ( s mnogo,mnogo psihodeličnih nepoznanica ikseva i ipsilona).

I bez pozivnog, umjesto poziva pišem…

Kao da si mi u tinti ili njenom doticaju s praznim papirima. Kao da si mi i u suviše prebrzim mahnitanjima prstiju po slovima plastične tipkovnice ( nakaradno uništene duše mojih memoara) koje evo već naviknuto dajem na čitanje svima… Dalje i od Splita i od Zadra…dalje i od Zagreba; i tog par kilometara udaljenog malog groblja malog sela gdje sam te ‘kao’ za zauvijek ispratila ( s mnogim uplakanim licima za koje niti ne marim zašto su plakala…). U danima kao ovaj, ja plutam od boli do nadanja ( jer vječna krajnost sam ostala); istog smisla – istog karaktera, sa upitnikom za kojeg znam da će čekati moj sami kraj da bih ga otklonila… “Čita li me s neba moj ‘heroj number one’?“

Ubija taj polu-luđački naklon tišini kad tek datumima priznajem da si bio i nestao kao jedino smisleno spasenje ljudskog roda, što me ne samo razumijeti umjelo… ti si mi kao preslik bio. Ja sam ti kao nadopuna odraza i ostala…

Ima dana kao ovaj, sparan i ljetno-veselog naboja, kad sunce smirenijeg upečatiranja ostavlja sjaj na rubovima mog pogleda polu-praznih smislenosti uopčeg postojanja.

 Autorka: Antonia Kralj

Fotografija: favim.com