Povratne karte za snove

Pomisliću jednom da nije bilo sasvim uzalud. Prelepiću sećanja veselijim kolažom i pustiti da svaka neostvarena želja samu sebe ispriča. Ali znam, uplašiću se pred sopstvenom maskom; niz kičmu će militi svaka laž kojom sam te pred drugima kitila, kako bih uspravno pred samom sobom stajala. Jer sam u toj poteri za tvojim osmesima, zasigurno, pola duše izgubila, prodala, bezglavo trampila… Za siću?

Pomisliću jednom, smešeći se… Da čudesno je to zbivanje života što nas je spajalo i razdvajalo. Da drugačije nije moglo biti, te da mi je sva esencija mladosti venama nabusito jurila velikim delom zbog tebe, pogrešnog. Ali ko je mogao znati? I ko je trebalo da zna?

Nesumnjivo ću, najednom, sa nekim drugim, potpuno drugačijim i novim, buditi jutra i uspavljivati noći, sa prizvukom onog „zauvek“ u koje ti i ja verovali nismo. Govoriću mu svaku misao svoju, sve dok jednom ne nauči da ih prepoznaje po boji mog pogleda, po veličini mog osmeha… Saznaću negde usput, da smo istim ulicama godinama koračali, da smo ista mesta rado i nerado posećivali, i da sam možda kao mala raspuste provodila baš nadomak stare kuće nekog njegovog rođaka, koju je on svakog leta posećivao. Ponosno će me držati za ruku, znam; i onda kad je do ljubavi i onda kada nije. I tako… Ostatak znaš i sam.

Pomisliću jednom da baš je blesavo i detinjasto to što sam nekada davno, nekada pre, mislila da si sva svitanja poneo sa sobom kad si otišao. Pitaću se zdušno kojim si putem krenuo i jesi li ipak pronašao tu jednu, pravu, tako drugačiju od mene… I veruj, želeću da jesi.  Govoriću sebi da sve ono što smo propustili da učinimo baš i nije trebalo da se desi, i pitaću se pamte li svedoci naše priče još uvek svaki obrt, svaki zaplet, svaki sjaj…

Uspeću čak da naučim da se sećam samo lepog; onako slučajno, dok usnulo budem gledala kišu sa nekog tuđeg prozora. Srce će lupati neke druge, finije taktove, zaboravljajući kako je jednom pre poskakivalo, i kako je umelo da izlazi iz grudi gde se kasnije jedva vraćalo. Jutra će mirisati na marmeladu i na trajanje. I ubrzo će već taj devojčurak što sa tobom sam bila postati samo mit; upitna legenda koju ću sebi ponekad prepričavati, iznova se čudeći njenim ludorijama. Iznova je doživljavajući kao stranca, sa sumnjom da je nekada zaista živela život moj.

I naravno, kao što to obično biva, srešću te najzad; u nekom od onih spokojnih nedeljnih popodneva, što tišinama svojim mame oblake i oluje, pa ih onda podmetnu ponedeljku. I mislim da znam gde, mislim da znam i kako…

Da ideš mi u susret shvatiću kasno. Tako uhvaćena na prepad, neću uspeti da se prisetim davno uvežbanog nastupa iz pažljivo smišljenog priručnika za slučajne susrete sa tobom. Zbuniće te slika mene koja prilazim i zastaćeš u trenu, pomičući usnama kao da nešto samom sebi govoriš sasvim tiho. Ne znam šta ćemo jedno drugom reći; verujem, ne mnogo toga. Zateći će me tragovi godina na tvome licu, a još više, čini mi se, onaj isti žar u očima, za koji ću verovati do tog trena da je davno iščezao. Gledaću čežnjivo delove mene koji će se još uvek po tebi gnezditi i odbijati da mi se vrate… A kad pogledi već prestanu da liče na poglede dva obična poznanika, te kad se poput tajnih ljubavnika na dnevnom svetlu počnemo okretati sa strahom da nas ne vidi neko ko ne sme, užurbano baciću pogled na sat i dati kartu za izlaz oboma. I kada zakoračim dalje, neću se okrenuti nijednom. Svaki ću korak odmeriti i svaki uzdah primiriti, iako delovaće kao da ugao iza koga želim zamaknuti sve mi je dalji. Ti ćeš koračati naizgled ležerno i tek kad odmakneš dovoljno daleko usudićeš se da se osvrneš i uveriš da zaista to sam bila ja.

Pomisliću tad, još samo tad, poslednji put, da potpuno je suludo što smo se propustili ipak, ti i ja. U tvoje zdravlje popiću čašu crnog vina u sred popodneva, pevušeći neku staru, tako prokleto poznatu pesmu. Pitaću se da li znaš koliko sam te volela… A kada već sebi priznam da sam te željna ostala, noć će doneti san, a naredno jutro obećanu kišu. Biće jasno ubrzo da ipak mi nisi potresao temelje novog života i da nisam ni ja tebi ništa slično učinila. Ubediću se da nisi primetio kad sam ti poslala signal da me ukradeš. Uverićeš se da nisam mogla znati da si na uglu kasnije stajao dugo, čekajući da za tobom krenem. I tako, skoro sasvim lako, nastaviće svako svoj život da živi; daleko od onog drugog, bez previše kajanja i žala…

Neko će možda nekad opsovati sudbinu ili život sam.

Zasviraće opet tamburaši pesmu sa imenom mojim nekadašnjem redovnom gostu.

I kiša će možda malo duže padati.

Sanjaću da devojčica koja je nestala iz mene negde po belom svetu za ruku vodi dečaka koji je nestao iz tebe. I da naša ljubav negde tamo svoj sopsteni život živi od vajkada…

Nije li to i više nego sasvim dovoljno od nas?

Sa povratnim kartama za snove, uvek ćemo moći dopričati sebi neki drugi rasplet, neki srećniji kraj. I kad se zamisliš, videćeš da bolje i nije moglo; ipak je stvarni svet oduvek bio pretesan za nas…

Jednom, ja te više neću čekati. Jednom ću te zaključati u san i pustiću život da mi otkrije neke drugačije mirise i boje. Tad ću znati da ništa nije uzalud kad se bezgranično voli, čak i kad se ovako sumanuto gubi. A mi smo se baš sumanuto izgubili, zar ne?

Autorka: Dragana Stanić, APortal

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.