19 jan Potraga
Uvijek sam je posmatrao sa ogromnim čuđenjem i poštovanjem. Bila je jedna od onih osoba koji udišu život, a izdišu uspijeh. Uvijek okružena ljudima, vječito u pokretu, naoružana osmijehom koji izaziva u isto vrijeme i ljubav i ljubomoru. Bila je od one sorte koju ljudi žele dotaketi pokušavajući da upiju dijelić avanture koja je njen život. Nemirna duša koja lebdi kroz vazduh, a vrata se pred njom sama otvaraju, kao da su sve vrijeme samo nju čekala.
Zavidio sam joj, dok i sam nisam postao kao ona. Onda sam shvatio farsu kojom život kreči svaki naš pokret. Ta silna dinamika, te velike avanture, one nisu bile cilj – one su bile potraga. Za nas je svijet postajao sve manji, i neprestani nemir gomilao se u duši. Zato smo lutali, zato smo bježali. Pokušavali smo naći svrhu, pokušavali smo naći odgovor. Pokušavali smo, uopšte, naći i pitanje iza tog odgovora. Široki osmijeh i misli o konačnom saznanju drže te tik iznad vode, dok te levijatani sumnje i samoće pokušavaju povući duboko u bezdan. Jer, ipak, na ovom putu smo sami.
O da, nemoj se zavarati. U mislima si uvijek sam, prepušten sebi i demonima koji otvaraju pandorine kutije iz kojih izlaze snovi o nekim drugim životima. Neki scenariji koji su toliko neostvarivi, a opet toliko stvarni, da te rastežu na stotine strana, sve dok te neki nagli nadražaj jave ne probudi iz bunila.
Onda se opet nasmiješ, i nastaviš da trčiš u nadi da će se cilj negdje pojaviti, možda već iza slijedeće okuke, i da ćeš ga ti uspjeti prepoznati.
A ako ga ne preopoznaš?
Suđen si da trčiš dok ne kloneš.
Autor: Karlo Mlađenović
Fotografija: weheartit.com
Sorry, the comment form is closed at this time.