Poslednji

Konačno se dogodilo. Poubijali smo se. Sada, kada se u mislima okrećem prošlosti, nisam siguran kako, niti kada. Jednostavno smo se istrebili. Spontano, neprimetno, bilo nas je sve manje i manje. Ubijali smo se kao zveri. Ne, grešim… Ubijali smo se kao ljudi. U početku iz pohlepe i osvete. Kasnije… zato što nam se moglo. Usladila nam se tuđa krv, prijali su nam tuđi jauci. Možda je i moja ruka jednom davno krvnički stiskala nečije grlo. Možda je vrisak koji mi sada, dok sedim u tišini, odzvanja u ušima, ispustila neka moja žrtva. Nekada. Ne znam. Oduvek sam tvrdio da je potiskivanje najjače psihološko oružje koje čovek poteže u borbi sa samim sobom.
Palim cigaretu. Isuviše neozbiljan potez u ovako ozbiljnom trenutku. Smejem se samome sebi. Da, to sam ja. Mnogi bi rekli – neodgovoran, ciničan, bezosećajan. Ja bih rekao samo – iskren. Sa poluosmehom na usnama, posmatram dim kako se diže u nebo. Ne, nebo ne bi trebalo da bude ovakvo. Kao strastveni ljubitelj fantastike, odgledao sam dovoljno postapokaliptičnih filmova – u svakom od njih kraj sveta bio je pokriven sivilom, sumornom zavesom uništenog kosmosa. Suprotno svemu što sam očekivao, nebo je čistije nego ikada. Čudno potresen, mašem rukom kako bih rasterao dim cigarete koji kvari savršenstvo plavetnila. Ne znam gde sam. Ne znam ni koji je dan, mesec, niti godina. Nije ni važno – vreme su ionako izmislili ljudi. Znam samo da je ispod mene meka nekošena trava, a nada mnom ovo neobjašnjivo plavo prostranstvo. Tišina. Tako, dakle, izgleda spokoj. Tako, valjda, izgleda savršenstvo. Ne, nismo mi zaslužili ovu lepotu. Nismo zaslužili ništa. Uvek sam tvrdio da je čovek po prirodi zao. Dobrota je samo rezultat strogog vaspitanja, ili posledica slabosti, straha da se zakorači na stranu zla. Tvrdim to i sada. U diskusiji sa samim sobom (jer, očigledno, nema više nikoga koga bih ubeđivao u svoje stavove), ponavljam da se ovako nešto kad-tad moralo desiti. Možda je trebalo da se dogodi i mnogo ranije. Priroda nam je, doduše, sasvim skromno pomogla u našem tako upornom pokušaju da napokon nestanemo – nekoliko poplava i zemljotresa nisu ništa u poređenju sa trudom koji smo sami uložili u sopstveno iščezavanje.

poslednji-blacksheep.rs

Zatvaram oči, i nebo nestaje u trenutku. Otvaraju se rane i leševi tupo padaju jedan preko drugog; odjekuje zvuk granata, mostovi se ruše uz prasak; stenju bolesnici dok umiru od bolesti koje smo sami stvorili. Ne znam kako sam preživeo. Da budem iskren, ne znam ni zašto. Nikada nisam verovao u Boga. I potpuno ironično, neko mi je dao ulogu novog Adama. Meni, koji tako nešto nisam zaslužio. Meni, nepopravljivom ciniku, neverniku, krajnje nepoverljivom prema opravdanosti ljudskog postojanja. Kažu da je Gospod dobar; ako bih sada, dok ležim u travi kao poslednji čovek starog sveta i onaj koji treba da začne novi, i poverovao u Njega, morao bih sarkastično da pomenem onu drevnu narodnu mudrost koja tvrdi da dobar nikada nije daleko od budale.
Otvaram oči lenjo, kao da se budim. Kroz mrežu trepavica naslućujem priliku koja ide ka meni. Neverovatno, ali i dalje je lepa. Prošli smo zajedno pola sveta, kroz ratove, kroz bolesti, kroz smrt. I stigli smo dovde. Negde. Sada već širom otvaram oči – obuzima me neizdrživa želja da je vidim, da je posmatram. Prilazi mi. Moja Eva. Poslednja žena čovečanstva, i jedina koja ima moć da spasi ljudski rod. Jedina koja me je ikada razumela. Ni ona ni ja ne znamo zašto smo pošteđeni smrti. Možda smo deo nečijeg višeg plana. A možda je sve samo slučajnost, samo splet neobičnih okolnosti. Nije ni važno – znamo zašto smo ovde, i jasno nam je šta moramo da učinimo. Ustajem i nežno je grlim. Milujem ogrebotine na njenom obrazu – i ovako prašnjava i izranjavana, nije izgubila ništa od svoje lepote. Nikada nisam verovao da postoji prava ljubav; ne verujem ni sada, dok svojim očima upijam svetlost njenih zenica. Ćutimo – dva poslednja ljudska bića na planeti koja ne žele da ovaj sveti trenutak skrnave rečima. I napokon, događa se. Pomalo je drugačije nego što sam zamišljao. (Da, priznajem. Sanjario sam o ovom trenutku mnogo pre nego što sam počeo da naslućujem njegovu realnost.) Zarivam svoju svest u njene oči najdublje što mogu, i skoro da i ne čujem pucanj. Kao da je odjeknuo negde daleko, iza planinskih vrhova koji paraju plavi beskraj. Drugi pucanj kao da je još tiši. Fascinira me lakoća kojom metak prolazi kroz moje telo; neverovatno je kako bol oslobađa. I dok nas vlati trave prihvataju u svoj zagrljaj (kao da su samo naša tela oduvek čekale), kroz poluzatvorene oči vidim nebesku čistinu i slobodne vrhove drveća. Još uvek osećam njeno telo pored svog, ali ne čujem više njeno disanje. Čekam da i moje uskoro prestane. Smešim se u sebi. Poslednji otkucaji srca, i blažena tišina. I prvi put otkad znam za sebe, siguran sam da sam učinio nešto dobro. Ako postoji, Bog će mi oprostiti. I kada sa svojih nebesa bude posmatrao savršenu lepotu i mir savršenstva što će ostati za nama… možda će razumeti, i biće mi zahvalan.

Autorka: Dijana Jelenkov

Fotografija: tumblr.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.