POSLE JEDNE ESTRADNE PROMOCIJE PESNIKA U POKUŠAJU

U renoviranom Domu kulture jedne od srpskih palanki, ili kasaba svejedno, održana je nedavno promocija retro pisane reči, retro ljubavne poezije sa naglašenim estradnim efektima.

Domaćini su korektno pohvalili gošću i njeno umeće da se po drugi put uda i zasnuje novu porodicu svojoj odrasloj deci kojih je, hvala Bogu, troje. Jedno od njih živi čak u Norveškoj, ali kad mama ima promociju tu je da joj pritekne u pomoć.

Publika po službenoj dušnosti i par radoznalih ne zna, naravno, do samog početka ništa o učesnicima, a mnogi nikada nisu ni čuli za autorku koja će biti pompezno predstavljena kao dramaturg, novinar, pesnik, a naročito kao supruga i majka. Njen izgled nije dozvoljavao da je predstave i još u nekom svetlu, ali se ona potrudila da izgleda mlado i veselo. I, kao u šali, naglašeno je da skriva godine. Kasnije sam shvatila da je trebalo da ih ne pominje, jer ono što smo čuli za dugih gotovo sat i po, mogao je napisati i prosečan gimnazijalac.

Pesnikinja je zamislila da je na velikoj sceni, da je makar širom zemlje poznata po svojim performansima i obezbeđena joj je muzička pratnja uz gotovo svaku izgovorenu pesmu, a bilo ih je dosta više nego je dovoljno da se razume šta je pesnik hteo da kaže.

Ne zna se da li nisu dovoljno navežbavali svoj nastup, ali talentovani dečak i devojčica premladi za ovakvu manifestaciju napadno su prebirali po gitarama za ulogu koju im je dodeljena. Poetesa ih je, doduše, neprimereno situaciji pozivala da je prate i sokolila te su poklapali ono što je imala da nam kaže. U nekim trenucima činilo se da će se spontano i zapevati.

S vremena na vreme glavna glumica, pesnikinja ostajala je bez dobrog glasa i u pomoć joj je priticala rođena ćerka, koja je najbolje znala šta i kako mama ima da nam kaže. Taj deo predstave mislim da su njih dve navežbale i uigrano izvele pred publikom. Pucanje glasa čuvene poetese mislim da je bilo deo scenarija drame kojoj smo prisustvovali.

Estradno su kazivale stihove i majka i njena mlađa kopija. Da su bili ozbiljnije rečeni, niko ih ne bi čuo. Ovako su je i čuli i videli prisutni amateri, imitatori glumaca, režisera. Ovo je, znala je to iz dugogodišnjeg iskustva, bio najpitkiji način da se odsluša pozamašni deo male zbirke poezije iz savremene hiperprodukcije kvaziumetnosti. Pesnikinja je, opet napadno, pozivala publiku da u miru i tišini, kao da je ostala bez teksta, uživa i njenoj pojavi. Živahno se kretala na sceni, sedala i ustajala i približavala se publici. Malo joj je trebalo da u određenim delovima programa, zaboravivši šta je od publike tražila na početku predstave i gde je, prozove slušaoce poznatim i istrošenim usklikom: “Hajdemo, gore ručice“.

Kad joj se učinilo da je promocija pun pogodak, zastala je i uz dramsku pauzu ponudila publici za visoku cenu svoje male knjižice, sa popustom na cenu ako se kupe obe. Akcijska ponuda u supermarketu robe kojoj ističe rok upotrebe. A možda je i mislila da će potencijalni kupci, kad čuju kolika je cena, bolje shvatiti vrednost artikla koji joj je ponuđen. Naravno, tu je bila i pozamašna kutija za odlaganje novčanica, ukrašena šarenim papirom, ali nikome nije padalo na pamet da kupi knjigu. Na ovakva zbivanja u pomenutoj palanci vrlo često dolaze i oni koji za Dž popunjavaju svoje kućne biblioteke novim primercima objavljenih pokušaja da se bude pisac, bilo čega. Ovog puta ostali su uskraćeni za besplatni primerak.

Sutradan je jedna od zaposlenih žena u pomenutom Domu kulture gotovo bila ljuta mene što nisam delila njeno oduševljenje sinoćnom zabavom za široke narodne mase.

zivot-blacksheep-rs

Autorka: Zorica Perović

Fotografija: pinterst.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.