Portret mladog čoveka u umetnosti

Kada umrem, naći će Dablin urezan u mom srcu.

Tom  jednom jedinom rečenicom ispričan je ceo Džojsov usud  da piše, mašta i rečima gradi svoj voljeni grad. Grad iz kojeg je oteran, a koji je proslavio. Grad u koji je smestio priču najvećeg romana napisanog na engleskom jeziku, najvećeg romana na svetu.  Grad koji ga nije razumeo, a čije je manije, psihoze i komplekse, preleteo, kao i svi veliki ljudi. Grad koj bi da je kojim slučajem srušen do temelja, mogao biti rekonstruisan, samo na osnovu njegovih knjiga.  Irska, Dablin i Džojs, tri ravni jedne predivne dimenzije.

Veličina Džojmsovog kniževnog genija suprotna je njegovoj krhkoj, bolešljivoj i napaćenoj duši i telu. Ali i ako je tako, to ga nije sputavalo da se celoga života bori sa vetrenjačama. Da ide u bitke, koje je unapred znao da će izgubiti, boreći se sa konzervativizmom, usokogrudnosti i glupošću, ali znajući da samo krči i taba put, koji će mnogii sanjati da su gazili. Majstor psihološog romana, koji nije izmislio, nego doveo do savršenstva. Ne revolucionar, već jedan od udaraca koje književnost zadaje zatucanosti već vekovima. Možda jedan od najjačih i definitivno jedan od onih koji se odbolevaju dugo.

dzojs-merlin-blacksheep.rs

„Svi smo mi moderni izašli ne iz Džojsovog šinjela, nego iz džojsovskog košmara, iz džojsovskog veličanstvenog poraza! Moderni evropski roman zapravo i ne čini ništa nego pokušava da Džojsov veličanstveni poraz  pretvori u male pojedinačne pobede. Svi mi zastajemo pred džojsovskim ambisom ambiguiteta i jezičkih košmara, oprezno se naginjući nad ponorom vrtoglavih  mogućnosti u koji se strmoglavio naš  veliki Učitelj!“ Danilo Kiš

Džojsov uspeh ogleda se ne samo u tome što je naizgled jedinstven, već što je u stvari on vrlo uspešan nastavljač onoga što su zagovarale generacije pisaca pre njega. Stern, Flober, Turgenjev, Džejms. On je ne pokušavajući da bude ravan njima, postao i veći. Za razliku od svojih vršnjaka on nije bio nihlista. Svoj roman je gradio na tradiciji, ublaženoj onim što je nazvano „romanom toka misli“.  Tok njegove misli je neuhvatljiv i brilijantan, banalan i uzvišen, pomirljiv i svadljiv, pohvalan i podrugljiv, uništavajući i ohrabrujući.  Džojs razara porok, kida mitove, guši glupost i glorifikuje umetnika.

Tragam za idealnim čitaocem koji pati od idealne nesanice.

Džejms Alojzijus Džojs rođen je 2. februara 1882. godine u Ratgaru, otmenom i uglednom dablinskom predgrađu.  Iste te godine, u istom trenu rodiće se i Stiven Dedalus, Džejmsov alter ego, junak i tragičar Džejmsovog života. Sin bonvivana; lucidnog i maštovitog čoveka; više lošeg, nego dobrog oca; „hvalitelja sopstvene prošlosti“, kako ga naziva Džojs kroz Stivenova usta. Zbog nemaštine i siromašenja, njihovo stalno seljenje je deo Džejmsovih dečačkih sećanja. Kao da je još tada započeo njegov egzil, njegova Odiseja.

Za razliku od oca, majka mu je bila melanholična  kao pomirena sa životom. Najveća uteha joj je bila religija, što u katolički prebojenoj Irskoj i nije bila novotarija. Odrastajući u takvoj atmosferi, mladi Džojs bio je upućen na jezuitsku školu i religiozno obrazovanje.

Dablin i on upoznali su se na čestim i dugim Džojmsovim tumaranjima, kroz sve siromašnije krajeve, ovog smaragdnog grada. Džojmsovo odrastanje i uspinjanje podudaralo se sa propadanjem, nekada veličanstvenog grada, koji je tako malom stvorenju kao što je Džojs, verovatno, izgledalo kao neko ogromno, otmeno i prljavo selo. Mesto na kome sudaraju nemaština, prostakluk, poroci, začinjeni nacionalizmom i umetnost, dobrodušnost i toplina Dablinaca. Sve će se to kasnije naći u njegovim knjigama, i sve će nekome, ko nikada nije ni bio blizu Irske, stvoriti neodoljivu želju da, bar za tren, svrati u grad na reci Lifi. Lavež galebova; zapenjeni, crni talasi reke; sumorni oblaci; zagušljivi pabovi  i muzika. Muzika koja opija, alkohol što ujeda, politička previranja i želja jednog malog naroda da se iskobelja iz kandži osvajača. Sve je on to video, voleo i mrzeo u isti mah, i hvala Bogu, zapisao.

Kao i mnogi, da ne kažem svi, Irci i Džojs nije imao sreću da živi u manje neinteresantnom dobu svoje domovine. Početak dvadesetog veka bio je samo nastavak borbe započete skoro vek pre toga, duge i preduge borbe za nezavisnošću, koja će se desiti tek 1939. godine. Vreme pada mnogih heroja i sećanja na slavne prošle dane obeležili su to vreme i njegovo pisanje. Gromade Irske borbe za slobodom ili su nestale ili nestajale, a strah od crne budućnosti i sjaj prošlosti uvećavao je žalostan pad „nekrunisanog krlja Irke“, Čarlsa Parnela. Taj brakolomac, koji je sebi uništio politički život i od svoje nove žene, skoro odmah napravio udovicu, bio je inspiracija za Džejmsovo prvo literarno delo, političku poeziju. O čemu će Irac da piše, ako ne o politici ili alkoholu.

Kao osamnaestogodišnjak piše članak o Ibzenu. Ovaj mu zahvaljuje, a Džojs kao da dobija krila. Sa savremenicima ostvaruje bliske kontakte i neke od njih će kasnije ovekovečiti u svom najbrilijantnijem delu, najboljem romanu na svetu, Uliksu. Koliko je bio svestan svog mesta u književnosti, još pre i da za njega čuju, govori ovo šta je rekao najvećem Irskom pesniku, Vilijamu Batleru Jejtsu: „Prekasno smo se sreli. Već ste isuviše stari da bih mogao da utičem na vas.“

english-literature-brighton-james-joyce-blacksheep.rs

Opijen religijom, ili možda više uplašen strahovitim kaznama kojima će biti mučen, zbog stvari koje će neminovno uraditi, ili možda licemernosti sveštenstva, Džojs se opire religiji, okreće se književnosti i ostaje večiti kamen spoticanja mirenja crkve i umetnosti. Njegova čak naklonost ka svešteničkom pozivu, konačno je poražena umetnošću. Taj poraz bio je konačan. 1902. godine, nakon završene srednje škole i studija savremenih jezika, odlazi u Pariz, na studiranje medicine, koju nikada neće ni početi da studira. U Parizu diplomira bomski život, a u Dablin se vraća da bi bio pored svoje majke na smrti. Meri Džejn je poživela još toliko da se u potpunosti uveri u raskol Katoličke crke i njenog najstarijeg sina od desetoro dece, koji odbija da se pričesti, ispovedi i pomoli sa njom. I njega i Stivena će i kroz stvarnost i kroz fikciju proganjati majčin duh!

Svoju životnu saputnicu, ili bolje nomadsku družbenicu (sa kojom se venčava tek 1931. godne), Noru Barnakl upoznaje 10. juna 1904. godine. Nepoverljiva i uplašena provincijalka tek 16. pristaje na prvi sastanak. Time taj datum postaje urezan u život Džejmsa Džojsa, kome se on stalno vraćao. Kao najleši spomenik tom danu, posvetio mu je svoj mitski, monstruozni, najfantastičniji roman, Uliks (cela radnja romana je jedan dan 16. jun 1904.). Te iste godine započinje njegov egzil. Od Pule, preko Trsta, kratko Rima, Ciriha i Pariza. Za sve to vreme u svoju Irsku i voljeni Dablin otišao je svega nekoliko puta, zadnji 1912. sa Norom. Prežveo je jedan evropski i svetski rat, a za drugii je umro na vreme, 1941.

Sve  oslonce je odbacio. Ostala mu je samo verna, neuka, neobrazovana žena, koja je njegovu genijalnoost i darovitost bolje shvatala od najobrazovanijih ljudi tog vremena. Morao je da ode iz Irske da bi nešto za nju uradio. Stiven, kao i on odlazi iz nje. To Džojs opisuje u portretu umetnika u mladosti, ali Stiven se vraća, da bi video sve ono od čega je Džojs pobegao, ne jer se gnušao, već da pomogne. Odluka da ode bila je altruistička. Da je ostao ugušio bi ga sladunjavi nacionalizam. Ovako bio je uvek oštar i precizan. „Nije moja krivica što se vonj smeća i korova oseća u stranicama mojih priča. Ozbiljno verujem da ćete zakočiti tok civilizacije u Irskoj ako ne dopustite Irskom narodu da se dobro pogleda u mom fino brušenom ogledalu“ (Džojsovo pismo izdavaču uz Dablince 1906.)

Odabrao je umetnost, ili pre pustio ju je da ga preuzme celog. Na žalost od nje same ne može da se živi. Za zbirku pesama i našao je izdavača, ali za prozu je morao da sačeka, jer njegovu genijalnost nisu svi bili spremni da shvate. Rat i bespoštedna borba sa izdavačima i cenzorima bila je duga. On nije razumeo cenzuru, a stil kojim je pisao, bio je jedinstven i nije želeo da ga kvare. Ono što je znao i u šta je bio ubeđen, jeste da je njegov naćin oblikovanja umetnosti, samo njegov i nikada ranije urađen tako. To je bio njegov adut, ali dugo neshvaćen i osporavan. Bio je direktan, jasan i za pseudo – prostake vulgaran. Nakon jedne primedbe da ublaži rečenicu izrečenu na račun Edvarda VII i kraljice Viktorije, deo „njegova stara majka“, zamenio je decentno „ona matora kurvetina, njegova majka.“ Nema kompromisa!

On nesumnjivo voli svoju Hiberniju. A otklon koji ima daje mu pogled na nju kao „krmaču, koja jede svoju decu“. On je dete koje se otrglo tom nacionalnom samoobogaljivanju. Njegov je dželat bila umetnost. Morao je na desetak uspešnih operacija, jer je gubio vid. Zbog toga pored šešira  brčića, Džojsa ne možemo da zamislimo bez poveza na oku. On je kao admiral nevidljive armade boema u moru običnosti.

U njegovim  knjigama mešaju se fikcija i stvarnost. On piše o stvarnosti, a čiitalac vidi fikciju. One nisu njegove puke autobiografje, već čuvari jednog doba, priče ispričane jakom umetničkom snagom i jedinstvenošću izraza u kojima ne sazreva samo njegov alter ego i Irska, već i englesi jezik. One su njegov manifest, njegova pobeda. Pobeda umetnika nad Siledžijama!

Obraćao se savremenicima i budućim čitaocima, verujući da će njegova dela biti shvaćena tek možda za vek ili čak više. On pišući svoje misli račva, posuvraća, deli i sastavlja i time čitaoca vodi kroz zbunjujući lavirint, koji na izlazu ne deluje kao zatvor, već kao put pročišćenja i istinskog nadahnuća.

Ljudsko telo i duh su takvi, kakvi su, i ne treba ih menjati, zarad knjiga. Dok se mole; odlaze prostitutkama; ljubomorno se nadmeću sa mrtvim protivnicima; nemaju hrabrosti da se odvoje od čemernog života; seku nokte; razmišljaju o ženi koja se porađa, sa primerkom bezobrazne knjige u čepu; banče ili se svađaju; posmatraju devojčice na plaži; ležu pored neverne žene u postelju, još toplu od prevare.  Stalna promena naracije, menjanje toka misli, preklapanje izgovorenog i promšljenog, slika sliku ljudi, koji nisu ništa do mi sami. Tražeći najsavršeniji način pripovedanja, secirao je život. Autopsija ljudskih misli i civilizacije je njegovo životno delo.

Džojs je uvek mlad umetnik. On raste pred svakm novim čitaocem, a čitalac sazreva uz njega. Uvek iznova oduševljava, jer je nemoguće odjednom sagledati svu dubinu slojeva i ravni njegove genijalnosti. Daje značaj trivijalnim stvarima, ali ne dovodi ih do apsurda, jer su deo života. Ne ruši mitove da se ruga, već vidi da trivijalno uvek pobeđuje mitsko, i na kraju trivijalno je večnije od mitskog. Uliks od priče u Dablincima postaje roman, a Dablin postaje  Troja.

Ako Uliks nije prikladan za čitanje, onda život nije prikladan za življenje.“

Umro je od čira 13. januara 1941. godine.

Živeti, grešiti, padati, trijumfovati, iz života iznova stvarati život!“

Éirinn go Brách…. za mene, jedino kroz Džojsa!

Autor: Andrija Jocić

Izvor fotografija: tumblr.com, arts.brighton.ac.uk

Nema komentara

Ostavi komentar