30 jan Ponovo me tuga pokida k’o brodolom

-Koliko ti je godina, nena*?

-15

-Kako se zoveš?

-Azra.

-Ja sam Augusto. Hoćeš li mi ispričati šta ti se desilo?

-Radije ne bih. Već dugo ne želim da pričam o tome.

-Zašto?

-Zato što još uvijek ne shvatam šta mi se desilo i zašto.

-Nekada treba pustiti stvari bez objašnjenja.

-Nekada se stvari ne mogu pustiti.

-Pametna si za svojim samo 15 godina.

-Znam, rekla mi je to i moja nastavnica srpsko-hrvatskog.

-Hoćeš li mi pustiti da ti pogledam nogu?

-Hoću, ali nemojte je dirati. Navikla sam da je takva kakva je.

-Boli li te?

-Možda bi boljelo kad bih znala šta je fizička bol.

-Koja još bol postoji?

-Ona koja nije opipljiva.

-Podsjećaš me na moju kćerku. Mlađa je od tebe godinu. Želiš li da te vodim da je upoznaš?

-Gdje?

-U Španiju.

-Tamo gdje su palme zasađene pored svake zgrade? Ja volim snijeg.

-Jeste, tamo. I mi volimo snijeg. Možda bude padao. Vidi nena, ovdje nema uslova za tvoju operaciju a ja želim da uradimo nešto kako se ti ne bi sjećala onoga što ne shvataš.

-Onda mislim da ne možete mnogo uraditi.

-Dozvoli mi da ti pomognem.

-Sviđaju mi se Vaše oči.

Bolnica i nije idealno mjesto gdje se ljudi upoznaju, ali život je htio da se tu sretnemo. Kao što sam se srela sa tvojim očima i osmijehom. Zbog očiju sam i pristala da me odvedeš iz grada koji je moj dom.  Dva mjeseca nakon našeg prvog susreta, ja sam bila u Barceloni. Koju sam do tada samo vidjela na kablovskoj televiziji, ili na geografskoj karti. Bila je noć kada smo sletjeli na aerodrom, i svuda je mirisala Jesen. Novembar. Sa 15 stepeni i vjetrom kojeg to tada nikada nisam osjetila. To je prvo što sam zapamatila. Vjetar. Od aerodroma smo se vozili pola sata, ti si pričao sa Candy a ja sam u sebi ponavljala vaše rečenice, želeći da znam jezik kojim pričate. Kada smo ušli u stan, na vratima su me dočekali baloni na kojima je pisalo: „Welcome Azra“. Nas dvoje smo se shvatili još prvi put kada smo se vidjeli, i ti si znao da ja nisambila sretna. I da ne znam da glumim sreću. Otišla sam od porodice u zemlju o kojoj sam ponešto znala, i nisam znala šta me čeka. Sem operacije za koju si rekao da će biti teška i da moram biti jaka. Koliko dugo još jaka?, pitala sam te. Nisi mi odgovorio. I nisi morao, znala sam odgovor u tvojim očima.

Na dan operacije si došao i rekao mi: „Nena, postoji mogućnost da se ne probudiš iz operacije. Potrudiću se da se to ne desi. Ne boj se, ja sam tu“. „Već jednom sam spavala, ne bojim se“. Vidjela sam te 15 dana nakon tog dana. Toliko dugo sam spavala. Prvo sam vidjela tebe, pa onda ljude koje nisam nikada vidjela. Onda sam vidjela poklone, plišane igračke, balone, čokolade… a htjela sam da vidim svog Svilenog. Sjećam se, kroz maglu, da si mi pipnuo nogu i pitao osjetim li je. Osjetila sam sve sem sebe. I to si znao. Kao što si znao da ću se boriti da prohodam, iako su rekli da neću moći. Znao si zašto mi nisi odgovorio na pitanje kada sam te pitala do kada trebam biti jaka. Znao si da sam se baš tada slomila.

Prolazilo je vrijeme, a ja sam se i dalje pitala do kada trebam biti jaka. Onoga dana kada si mi dao slušalicu i rekao: „Tvoj tata“ je dan kada sam se razbijena sastavila. Znaš, nikada ti nisam rekla, ali i ti si mene podsjećao na mog Svilenog. Taj dan sam nakon tri mjeseca ustala i stala na noge. Prepao si se, a ja sam ti rekla da se ne bojiš, da sam još uvijek jaka. Držao si me za ruke dok sam pravila prve korake, gledao plačem li zbog bola, a nisi vidio da nisam pustila nijednu suzu. Sve su ostale unutra. Sjećam se, napravili smo 17 krugova po stanu a onda si sjeo i rekao: „Tvoja operacija je trajala devet sati, mnogo teška, ali ovo mi je bilo teže“.

Ja ne znam šta mi je bilo teže. To što sam sve to morala da izdržim, to što nisam imala nikoga svoga, to što ste se svi trudili da me usrećite a ja nisam znala da to pokažem na ispravan način, to što nisam znala da nađem način kako da ti vratim sve što si uradio za mene ili to što me je boljelo. Mnogo me je boljelo. Kada sam te jedne prilike pitala kako da ti se odužim za sve, rekao si: „Kroz ocjene na fakultetu“. Kada sam ga završila i donijela ti diplomu, rekao si: „Sada više ne moraš da budeš jaka“. Odveo si me na Montjuic gdje su Frankisti tvoju majku ubili i rekao: „Ja ovdje crpim snagu. Nisam je zapamtio, ali pamti ti i pričaj djeci. Nikada nemoj da skrivaš rezove, nikada nemoj da te bude sram i nikada ne dozvoli da ti neko kaže da vrijeme liječi. Vrijeme ne liječi, vrijeme vara one koji se ne bore“.

Nakon sedam godina, vratila sam se u svoj dom, sa obećanjem da ću ti dolaziti svake godine. I obećanje sam ispunila. Nije prošla nijedna godina da nismo te dvije sedmice provodili zajedno. Cijela porodica. Volio si da navečer gledamo Joselita, volio si da pijuckaš svoje vino i grickaš bruskete, volio si da zaspim na sofi i da me odneseš u krevet. Volio si da te poljubim za laku noć. Volio si da ujutro, kada ja krenem na predavanja a ti na posao, popijemo zajedno kafu. I nikada neću zaboraviti da sam ti stalno gunđala da ne stavljaš led u nju. Ja sam voljela onaj dan u sedmici kada sam kuhala bosanska jela. Voljela sam da ti ispeglam košulju, da izjurim vani kada zaboraviš pejdžer da ti ga dam, a ti mi tako milo kažeš: „Besitos, guapa“. Voljela sam kada vikende provodimo u Ordisu, kada biciklom prijeđemo kilometre kroz polja do najbolje pekare kako bismo kupili bagete koje sam voljela. Da se vratimo i da praviš tortilje, da zaspiš na fotelji i da te pokrijem ćebetom, da te gledam gunđavog u snu. Za to vrijeme sam čitala knjige koje si mi stalno kupovao, a onda kad se probudiš da šetamo do Figuerasa i da mu kupiš „canju“. Sve sam ja voljela, papito. Samo ti nekada nisam znala pokazati koliko volim, i koliko tebe volim. I sada, kada si otišao, žao mi je što nisam bila tu da ti kažem da se ne bojiš i da sam ja tu. Znaš, kada sam ti neki dan poslala poruku i čestitala rođendan a ti mi nisi odgovorio, pomislila sam da si otišao negdje po svijetu da pomažeš djeci kao što si meni. Nisam ni slutila da si u bolnici i da neću stići da ti kažem koliko mi značiš. Nisam ni slutila da ovo ljeto nećemo zajedno provesti, da mi nećeš pisati poruke, da me nećeš zezati kako sam i dalje ujedno i slatka i bezobrazna i da će muškarci bježati od mene zbog toga. Ja sam odmahivala rukom, jer mi nije bilo bitno šta muškarci misle.

Cijelu noć gledam slike, cijelu noć kvasim lice i brišem što se obrisati ne može. Cijelu noć mislim zašto si otišao, zašto nisam nazvala barem kada nisi odgovorio na poruku. Onda bih ti došla. Samo da te poljubim i kažem hvala. Za sve. Za to što si mi pružio sve ono što nisam ni sanjala da ću ikada uspjeti. Za školovanje o kojem sanjaju mnogi. Za dobrotu koju si usadio u mene. Za to što si mi spasio nogu. Za to što, kad pokleknem bolu, sjetim se svake tvoje rečenice. Za onaj dan kada sam sva uzbuđena došla iz škole i rekla ti: „Pročitala sam grafit na zidu, zanima me čiji je“. Sjedili smo za kompjuterom satima tražeći te riječi dok nismo našli Borgesa. Za onaj dan kada si došao u školu po mene i rekao da me vodiš na jedno mjesto. Za sve uplakane noći koji si proveo sa mnom. Za svako držanje za ruku kada nisam mogla da izdržim fizičku bol. Za svaki prepješačeni korak sa mnom. Za ljubav prema Bocelliu. Uvijek si govorio da je on smiraj. Za mnogo toga hvala, papito. Uvijek ću biti tvoja „Nena petita“. Barcelona je moj drugi dom, ali više nikada neće biti ista. Jer, ja neću znati da uđem na vrata stana a da ne čujem ono: „Hola, guapa“. Neću znati da podnesem momenat bez tvog mirisa „Lowe-a“. Neću znati da izdržim tvoje odsustvo. Jedino što ću znati je da si bio u pravu. Vrijeme nikada ne liječi. Čak ni one koji pokušavaju da ga prevare. Znam samo da vrijeme donosi bol. A zašto, ne znam. I boli, boli što si otišao. Skoro koliko i njen odlazak. Valjda se sretnete gore. Prepoznaćeš je po dodiru.

T’estimo molt, per sempre. Teva nena!

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: weheartit.com