Poezija za Don Kihote našeg doba

Merima Handanović, pesnikinja iz Bosne i Hercegovine, izdala je svoju prvu pesničku zbirku u martu ove godine u rodnoj Zenici.  Poezija joj je uvrštena u zbornike: ”Objavila” i ”Buđenje”, kao i u  zbornik nastao povodom obeležavanja 101. godine od smrti Muse Ćazima Ćatića. Učestvovala je u manifestacijama ”Zeničko proljeće”i ”Snježna kraljica”. Na Festivalu bosanskohercegovačke drame bila je članica žirija publike. Trenutno je na magistarskim studijama na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radi  kao lektor i PR menadžer u u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Razgovor sa Merimom predstavlja svojevrsnu uvertiru za ulazak jedan poetski svet, u kojoj se pred vas postavlja mali deo mozaika stvaralačkog kosmosa, kako bi vas podstakao da krenete u potragu za ostalim

Koje je značenje kovanice kihoteske?

Kada mi postave ovakvo pitanje, najčešće u šali kažem: ”Kihoteske”, riječ koja ne postoji. Kihotske je moja kovanica. Nastala je iz više razloga. Prvi je što sam ja svojevrsni Don Kihot, koji ima vlastite vjetrenjače. Naravno, ove godine se navršava i 400 godina od objavljivanja Servantesovog ”Don Kihota”. Druga aluzija je u vezi sa sufiksom –ske, koji nas vodi do riječi humoreske, groteske…Moje značenje je bezizlazna lutanja, a svaki čitalac će naći svoje značenje.

Ko je zapravo savremeni Don Kihot?

Svi smo mi pomalo Don Kihoti. Živimo u društvu poremećenog poretka vrijednosti. Borimo se sami protiv sebe, protiv svojih strahova, protiv osnovnih potreba, jer živimo u društvu koje konstantno propada. Borimo se kulturom, naukom, usavršavamo se, a svjesni smo da živimo u državama koje su brod koji je gotovo potonuo.

Da li je on tragična ili viteška figura?

Zavisi kako posmatrate. Svaka medalja ima dvije strana. Kada bih se ja morala opredijeliti, prije bih rekla da je viteška. Razlog je jednostavan i primjenjiv u sadašnjem vremenu. Možete živjeti svoje borbe iluzijama, snovima, maštom i tako egzistirati. Ako odlučite da ne ne učinite ništa, tek onda ste tragična figura.

Kakvom čitaocu je zbirka namenjena?

Zbirka je namijenjena čitatelju koji voli pisanu riječ. Na nedavnoj promociji, moj profesor Sanjin Kodrić je izjavio da će ”Kihoteske” ući u historiju bh. književnosti, jer već postoje pjesme koje su antologijske.

Nisam pisala ni za kritiku ni za pjesnike. Pisala sam za sve one koji žive od lijepe riječi, za one koji dožive emociju čitajući moju zbirku. Nisam razmišljala o dobnoj granici, jedina želja mi je bila da moja poezija ne bude naučna. Svjesna sam da je ne može svako razumjeti, ali znam i svako može osjetiti emociju, što je i prvobitna funkcija poezije.

merima

Kolika je važnost  određenog jezika za nastanak poezije?

Ogromna. Pokušajte razmišljati da pišete na drugom jeziku. Često sam pokušavala pisati poeziju na drugim jezicima, ali jezik moje duše je ovaj i neke stvari se ne mogu izmjeniti. Meni mnogo znači poznavanje njegove strukture, elemenata, gramatike. Da biste osjećali poeziju, mislim da trebate nešto znati i o jeziku. Zvuk svake riječi je melodija duše. Poezija je sloboda, a da biste govorili slobodom, potrebne su vam riječi.

Otkrij nam nešto o izvorima inspiracije. Odakle vode poreklo, na koji se način sudaraju i kakve odnose grade?

Inspiracija je stvar trenutka. Mene pogađa sve. Jako se radujem i najmanjoj sreći i jako bolujem i najmanju tugu. Kada ste osoba tako intenzivnih emocija, onda te emocije negdje morate smjestiti. Poezija je moje mjesto emocija.  Kada odučite da možete biti iskreni, onda i nastaje poezija. Moji izvori inspiracije su u svemu što je istinski ljudski vrijedno. Kada je dječak Mahir izvršio samoubistvo u Sarajevu, bukvalno dva mjeseca sam bolovala. Kada sam napisala pjesmu, bilo mi je lakše. Moj način da sve odbolujem i proslavim je poezija.

Kakav međusobni odnos umetnosti i stvarnosti zbirka oslikava?

Stvarnost moje zbirke poezije je stvarnost lirske subjekte koji govori, radi, piše umjesto mene. U trenucima kada se javi stih, tada nestajem ja i oživljava lirski subjekat. Pozija ne može biti nikada sasvim objektivna.

kihoteske-blacksheep.rs

Najviše je pesama u formi poludijaloga. Kome se zapravo subjekat obraća?

Najviše lirska subjekta vodi monologe ili dijaloge sa samom sobom. Konstantno se obraća samoj sebi  u želji da objasni neke pojave i mirnije živi. U svijetu nelogičnosti bola, lirska subjekta se obraća svakom čitatelju, svakome ko  želi da je čuje. Naravno, imamo ”mali” problem. Ljudi danas ne čitaju poeziju.

Kakva je pozicija subjekta u novonastalom svetu, satkanom od reči ? Može li reč biti sklonište, ili predstavlja izvor novih nemira?

Poezija je najčešće sklonište i to sklonište od sebe samog. Riječi su instrument borbe protiv nepravde, boli, nesreće. Naravno, poprilično nemoćan instrument.

Za nastanak jednog ciklusa bitan je lik Slave Raškaj i njeno delo. Šta je za tebe u tome  imalo posebni značaj?

Slava Raškaj meni mnogo znači. Otkrila sam ženu koja je prkosila svemu i pokoravala se umjetnosti, a pri tome izlazila izvan svakog modela žene devetnaestog stoljeća.  Nije imala riječi, govorila je slikom. Zamislite, u vrijeme kada slikari mogu biti samo muškarci, rađa se gluhonijema Slava i slika male akvarele. Naravno, ne dobiva priznanje za svoj rad, jer je ugušena u muškom svijetu. Ipak, vrijeme nađe uvijek pravo mjesto za svakog, pa ni Slava Raškaj nije ostala zaboravljena.

Kakav je tvoj odnos prema sinkretizmu umetnosti  Kakva su saglasja izmedju slikarstva i pesništva i na koji način je delo slave Raškaj u tebi probudilo stvaralački impuls?

Slavin portret je meni bio inspirativan. Kada sam shvatila da fizički mnogo ličimo, počela sam istraživati njen rad i djelo. Mislim da  sve grane umjetnosti savršeno komuniciraju i zavise jedna od druge. Neko govori riječima, neko notama, neko bojama. Sve je to način komunikacije u umjetnosti.

Jedna pesma nosi naziv:  ,,Za poeziju je uvijek prekasno“. Kako i zašto je nastao takav zaključak?

Zapravo, to je ironičan naziv. Živimo u muškom svijetu i konstantno nam govore da uspjeh pripada muškom rodu. Tako, ako kažete da ste pjesnikinja, nasmijat će vam se, ali ako kažete da ste pjesnik, u ozbiljnoj ste opasnosti da se pozabave vašim radom. Kada sam tek počela studirati, profesor književnosti je pokazao na jedinog kolegu s godine i rekao da će postati doktor književnosti, a da ćemo mi, djevojke ostati mediokriteti. Tako, ugušene strahom, lakše ćemo izjaviti da je za nešto prekasno nego se potruditi.

A sada začinska pitanja. Da je ova knjiga miris bila bi?

Miris lipe. Dovoljno lijep, ali ako ga udišete dugo, postoji opasnost da postanete alergičnii.

Kada bi imala ukus, koji bi bio?

Ukus dunje.

Da je ova zbirka muzika, bila bi?

Jazz

Idealno mjesto za čitanje ove knjige bilo bi..?

Ozalj, u blizini Zagreba.

Zašto si ti crna ovca?

Vječiti Don Kihot u potrazi za dobrim ljudima. Takvih valjda više nema.

Razgovarala: Dijana Redžić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.