04 jan Početak

Vazduh je bio težak i vreo. Sunce se probijalo kroz spuštene roletne dok je žamor sa ulice postajao sve jači. Snopovi svjetlosti su me vukli za trepavice i osjetivši zrake na svojim zjenicama, otvorih oči. Počeo je!

Novi dan je obećavao novu borbu. Ustala sam, umila se, očešljala kosu, navukla garderobu. Vrijeme je! U uglu kupatila čekala me je, onako žuta i uredno savijena, da po ko zna koji put sa mnom istraži prašnjave površine garnitura. Počele smo od stočića u dnevnoj sobi, njegovih nogica i polako prešle na komodu sa knjigama, figurama, televizorom i par sitnica koje je moj muž tu odložio. Nakon dnevne sobe, na red je došla spavać soba, pa hodnik, kupatilo i na kraju kuhinja. Kuhinja je veliki izazov. Pored površina koje treba dobro izribati i održavati čistim kako se ne bi skupljale bakterije, potrebno je oprati i osušiti sudove, zatim skloniti sudove pa opet očistiti površine od prethodno poprskane vode. I eto, za sada je gotovo.

Skuvala sam kafu i sjela na dvosjed i gledala u prazno. Njen jak miris je dražio moje nozdrve. Jedva sam čekala da je spustim niz svoje grlo dok mi talasi njene arome blago budu dodirivali nepce. Pružila sam ruku ka šolji ali dohvatih telefon sa stola koji je upravo bio zazvonio.

„Molim?“

„Šta ti meni molim? Zovem te satima! Gdje si ti?“

„Kući, a gdje bih bila?“

„Pa što se ne javljaš na prokleti telefon?!“

„Nisam čula da je zvonio. Čistila sam kuću.“

„Čistila kuću…Jaka stvar!“

„Je li se desilo nešto?“

„Ne, nije se ništa desilo!“

„Dobro, dragi.“

Spustio je slušalicu. Vazduh je odjednom postao hladan i gust. Sobom se više nije širio miris kafe. Ohladila se. Već?! Ustala sam i prišla sudoperi da je prospem. Više mi se nije pila.

Sada su na red došli podovi. Prvo pod od dnevne sobe koji je trebalo prvo očistiti suvom krpom kako bi se pokupile mrvice, zatim vlažnom krpom ne bi li se vratio prvobitni sjaj. Ima i posebna hemija za čišćenje podova. Ona zaista vraća sjaj parketu. Kao da je upravo sada postavljen. Ali dobra je i voda… Nakon čišćenja podova već je došlo vrijeme za spremanje ručka. Skoro će jedan sat, a muž mi se vraća sa posla oko tri. A ručak mora biti spreman na vrijeme. Ipak on radi cijeli dan, umoran je. Ja razumijem.

Bivalo je sve toplije i para je polako zauzimala dnevnu sobu. Otvorila sam vrata ne bi li se vazduh promijenio. Pogledala sam kroz prozor. Izgleda kao divan dan ili mi se bar čini, ovako gledajući sa sedmog sprata preko terase. Ušla sam u kuhinju, makla sam stolnjak i vazu kako bih stavila mušemu i postavila sto. Nadam se da je ručak spreman. Ne smijem da kasnim.

Sjedjeli smo u tišini dok je oblak pare bio između nas i jeli. Svaki zalogaj mi je ličio na grumen koji sam prinuđena da gutam ne znam ni sama zašto. Odlučila sam da prekinem tišinu:

„Kako je bilo na poslu?“

„Ka’ inače.“

„Ima li kakvih novosti?“

„Ne.“

„Da li je iko išta javaljao o onome?“

„Ne. Nisam se čuo sa nikim.“

„Ahm…“ , ugrizla sam se za usnu i skrenula pogled. Sjetih se knjige Ivana Klajna, Rečnih jezičkih nedoumica.

Pospremila sam sto i počela da pereme sudove. Zanosila sam se s mišlju da skuvam kafu kada završim. Onda mi se obratio:

„Večeras idem na jednu proslavu kod druga.“

„Aha, u redu. Evo samo da završim pa ću ti opeglati košulju. Taman ću stići i ja da se sredim.“

„Ahahahahahahahahahah…“

Ruka mi je blago utrnula i ispustih sunđer u sudoperu. Okrenula sam glavu i s profila mu uputila pogled. Sjedjeo je zavaljen u fotelji sa podignutim nogama na stočić koji sam jutros obrisala. Stomak mu se dušio od hrane koju je upravo pojeo dok su mu se vilice grčile od grohotnog smijeha. Poželjela sam da imam spravu prof. Jodžija Kimure iz Japana. Profesor je konstruisaomašinu za mjerenje intenziteta smijeha i uspostavio jedinicu „ha“ koja omogućava da se utvrdi da li je smijeh neke osobe iskren, ciničan ili podrugljiv. Po teoriji profesora, čim mozak prepozna nešto smiješno, pokreće se dijafragma. Pomoću receptora koje je postavišna stomak u visini želuca, možeš izmjeriti pokrete dijafragme i stomačnih mišića. Mašina registruje do 3.000 električnih signala u sekundi koje čovek proizvodi kada se smije. To omogućava da se ustanovi da li se neko smije od srca ili je u pitanju podrugivanje.

Oprala sam sudove i ušla u kupatilo. U ogledalu sam vidjela nešto nalik na djevojku. Imala je umorno lice. Pomalo previše za nekog tih godina. Koža joj je bila grublja nego ranije. Nokti iskrzani, dok je samo pola ostalo od laka koji je još sinoć namazala. Tijelo se još uvjek držalo samo se nije vidjelo najbolje od vrećaste majice i široke trenerke. Ali to joj je uniforma. Ne može čistiti bez toga. Ne, ne može…

Iz misli me trže muški glas:

„Šta radiš toliko unutra?! Izlazi! Zakasniću zbog tebe. I šta je sa mojom košuljom?“

U tom trenutku se sjetih našeg prvog susreta, prvog poljupca… Početak je obećavao raj. Bilo je toliko savršeno da se pitam kako se ovo desilo i šta se zapravo desilo? A onda se sjetih jedne rečenice. Jedne molbe koju sam stalno upićavala Bogu. Ne sjećam se zašto, ali od samog početka ga molim da, ako dođe do toga, mi da snage da odem.

Polako je padao mrak i svlačio sa mene radnu odjeću. Tuširala sam se satima, ili mi se bar tako činilo. Obukla sam spavaćicu i legla u krevet. Sjutra me čeka novi dan.

Jutro mi je uputilo poziv za ustajanje. U kupatilu me  vjerno u ćošku čekala. Pružila sam ruku da je dohvatim onako iznenađena što je izgužvana jer je uvjek lijepo složim kada završimo naše druženje. Dohvatih je prstima i ona se raširi i iz nje ispadoše kratke crne dlake i raspršiše se po kupatilu. Moj muž se brije svakog jutra pije nego krene na posao. Ovog puta je očistio za sobom. Oprala sam krpu i ovog jutra prvo očistila kupatilo.

Oko tri sata je došao, sjeo za sto i počeo sa jelom. Lice mu je odisalo neraspoloženjem.

Skrenula sam pogled ka cvijeću koje sam nedavno presadila. Ono ne analizira svaki moj pogled, ne trudi se da mi dokuči misli. Tako je, gledam u cvijeće.

Jutros sam se probudila drugačija. Ušla sam u kupatilo i ugledala je ponovo. Onako žuta, složena i čista, ležala je u ćošku. Nasmiješila sam joj se i rekla:

„Došao je kraj našim avanturama po prašnjivim garniturama. Bilo je uzbudljivo sa tobom prelaziti svaku figuricu i plesati po podu. Kraj!“

Umila sam se, namjestila kosu, našminkala i vratila u spavaću sobu. U ormanu sam pronašla zelenu haljinu. Bila je kraljevski zelene boje, akademske duzine – savršena. Zatim sam dohvatila svoje zlaćaste cipelice. Obukoh se. Pogledah se u ogledalu. Ko je to? Vidim djevojku sa krupnim braon očima, dugom, gustom plavom kosom, krupnim bijelim zubima, sa figurom pješčanog sata obavijenog zelenom haljinom. Nasmiješih joj se. Poznata mi je odnekud. Kao da smo se nekada poznavale.

Izađoh iz sobe i pređoh u dnevnu sobu. Začuo se telefon. Ne, ne moram da se javim. Danas ne. Pogledom sam prešla po dnevnoj sobi: stočić – drveni crni stočić, kožna garnitura, komoda, kožni tepih…kuhinji, zavirih u kupatilo… Napokon se nađoh u hodniku i obuze me jeza. Kao da radim nešto protivzakonito. Otvorih vrata i zakoračih u novi dan. Bez krpe, bez vode i bez vrećaste majice i široke trenerke.

Kao i obično, oko tri sata su se ponovo otvorila vrata stana broj 19 na sedmom spratu naše zgrade. Ovoga puta neko je ulazio.

Otvorio je vrata i ušao u hodnik. Zbacio je cipele sa nogu i ušao u dnevni boravak. Tražio me pogledom, znam jer to uvjek radi. Zatim je otišao do mog radnog mjesta i otvorio rernu. Ništa nije našao. Već je bio ljut, samo je sada postajao sve ljući… Onda je pogledao u sobu pa u kupatilo. Nema je. Ko bi rekao i da bi primijetio. Vratio se u dnevnu sobu odakle je i počeo svoju potragu i snažno lupio šakom o sto.

Pitam se da li me krivi zato što ga je zaboljelo?

Autorka: Zorana Petričević

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Početak“ posebno je pohvaljena na konkursu „Promena“).