Pobednici XIII FEŠT-a u društveno angažovanom mjuziklu –  ispod, iznad i “Niz zečiju rupu“

XIII Festival školskog teatra grada Kruševca održan je krajem aprila 2017., okupivši i simboličnih trinaest škola učesnica. Osnovna škola, „Sveti Sava“ Čitluk, iako prošlogodišnji pobednik festivala, uspela je da, žargonski rečeno „sačuva titulu“, osvajajući i nagrade za najbolju režiju, muziku, scenski pokret i scensku bravuru, masku, scenski dizajn, negovanje kulture scenskog govora, kao i nagradu za autorski tekst.

Odlučivši se za vrlo zahtevan zadatak pripremanja društveno angažovanog mjuzikla zasnovanog na autorskim tekstovima i drame i songova, spajajući ples, pevanje i glumu u jedno, predstava „Niz zečiju rupu“ progovorila je i o vrlo značajnim problemima sadašnjice. O tome nam je upravo govorila autorka teksta i jedna od nastavnica koje su pripremale tekst za izvođenje na sceni – Sandra Maksimović:

„Osnovna ideja Kerolove Alise u zemlji čuda – ideja odrastanja i zavirivanja u sebe i sopstvene dubine – zadržana je i u novom tekstu, upravo u samom naslovu Niz zečiju rupu. Međutim, novi naslov nosi i nove značajke. Odlučujući da ga utemeljim na čuvenoj krilatici iz originalne AliseDole, dole, niz zečiju rupu! – želela sam da se pozabavim opštim padom vrednosti i osećajem dezintegracije, kako na makro nivou – društvu, kulturi, školstvu, tako i mikro nivoima kakvi su porodica i individua. Otud su vrlo značajna pitanja koja postavlja ovaj tekst, a provocirana upravo naslovom, pitanja o razlozima zbog kojih je prostor oko i unutar nas postao klaustrofobično tesan i zagušljiv, sa jednom jedinom izvesnošću padanja naniže, kao i mogućnostima izlaska iz takve društvene i individualne zazidanosti i padanja – sadržanih u onoj Alisinoj – Hoće li se ovo padanje ikada završiti?

ZECIJA.RUPA.BLACKSHEEP.RS

Između ta dva citata iz originalnog teksta – Dole, dole, niz zečiju rupu i Hoće li se ovo padanje ikada završiti? želela sam da osmislim novi tekst koji će pokretati čitav niz pitanja kako među učesnicima u projektu, tako i među gledaocima ovog društveno angažovanog mjuzikla. Od konzumerizma koji je postao globalni problem, te stalne potrebe i potere za pojedi me, popij me proizvodima, opsednutosti vremenom i nedostatkom istog, socijalnom interakcijom koja je mrežama i tehnologijom svedena na nonsens i ispraznost dijaloga u Alisi, do individualnog osećaja vrtoglavice, snolikog košmara, depresije i anksioznosti, koji postaju zastrašujuća obeležja modernog vremena. Tako su se u tekstu Niz zečiju rupu usložnjavali i likovi i odnosi među njima, muzika i scenografija,  predstavljajući, svaki na svoj način, neke od negativnih polova aktuelne društvene stvarnosti.

Drama započinje predstavom u predstavi – upravo utrčavanjem tonaca koji konstatuju da je muzika počela i da je publika tu, ali da glavni glumac kasni. Zatim se na samoj sceni dešavaju pripreme – dolazak glumca, scenografa, šminkera i kostimografa, pa oblačenje i šminkanje, uz stalna opominjanja da ponestaje vremena i da predstava kasni. Namera je ovakvog početka bila da se i publika i glumci izvedu iz svog prijatnog položaja i da se graničnik – rampa između njih zamagli, gotovo sruši. Tako u vrlo realnu interakciju između scene i gledališta utrčava Beli Zec i započinje svoj monolog.

Beli Zec nosilac je simbolike jednog negativnog pola modernog društva – upravo stalne trke za vremenom. Njegova stalna anksioznost i nervoza podstaknuta tiktakanjem sata, koji karikaturalno ogroman i groteskni uvek nosi sa sobom na sceni, bojeći se i stalno strepeći od toga da negde ne zakasni, mada nije sasvim jasno ni gde ni zašto žuri – simboli su opsednutosti obavezama, poslom, novcem, poltronstvom, koje čoveka, roditelja, nastavnika pretvaraju u roba slepog za sve što se oko njega dešava. Uzrečice koje ponavlja kao mantre – „Žurim, žurim“, „Kasnim“, „Nemam vremena“ i vrtoglavo cupkanje u mestu ili proveravanje sata ne dozvoljavaju mu da ostvari bilo kakav dijalog i odnos sa ostalim učesnicima čajanke. Uvek skrajnut, uvek u pozadinskim delovima scene, izvan pravog razgovora, sa replikama koje su usmerene jedino na podsećanje da vreme prolazi i da „kasni“, Beli Zec tu i ostaje, isti, nepromenjen kroz čitavu predstavu, kao deo scenografije, kao sat čije dosadno lupanje nikoga ne potresa. Otuđenost Belog Zeca tako postaje gorak primer i ilustracija otuđene porodice u kojoj roditelji, stalnom brigom za vremenom i novcem, zaboravljaju na svoju decu, ostajući izvan njihovih života, ne uspevajući nikada da ostvare pravu vezu i komunikaciju.

ZECJA.RUPA.BLACKSHEEP.RS

Antipod, suprotnost Belom Zecu je Ludi Šeširdžija. Šeširdžija je, naizgled, nosilac jednog bezbrižnog i lepršavog životnog stava u kome ništa nije važno, a sat i vreme mogu da se promene kako želiš, u kome je samo važno dobro se zabaviti i „preskočiti“ sve obaveze. Za razliku od Belog Zeca, koji je u poslovnoj uniformi, opeglan i ispeglan, Šeširdžijin kostim, šaren i raspojasan, neuparenih cipela, klovnovski besmislen i smešan, svedoči tu vrstu kontrasta i suprotnosti. Samo naizgled, međutim. I Šeširdžija je, zapravo, opsednut vremenom. I to u mnogo strašnijem obliku. U njegovom slučaju prisustvujemo tolikoj opsednutosti da dolazi do raspolućivanja, udvajanja samog bića. Kod Belog Zeca došlo je do automatizma i marionetskog, kao navijenog ponavljanja diktata vremena. Kod Šeširdžije je reč o mnogo opasnijoj maniji koja dovodi do toga da se u jednom trenutku dečije smeška i pevuši, a već u sledećem gnevno i neurotično vrišti. Borba koju on stalno vodi sa satom: „Dovraga, dva dana kasni“, „Dva dana kasni ili žuri, pa nisam siguran“, „Treba ga stalno podmazivati“ govori o jednoj fiksaciji i frustraciji koju grčevito pokušava da nadvlada potrebom da, za razliku od Belog Zeca, bude svuda prisutan, ostvari sa svima interakciju, bude glavni lik svake priče, vuče sve konce. Šeširdžija je, zapravo, samo drugačiji vid istog problema i još jedna vrlo živa i peckava ilustracija čoveka, roditelja, nastavnika, učenika koji neuspešno i neubedljivo „žonglira“ problemima, frustracijama i strahovima. Otud ni taj lik, iako uvek u društvu, uvek zvezda dana, uvek najglasniji, ne ostvaruje promenu niti blizak odnos sa drugima.

Kada smo već kod ostvarivanja veze sa drugima, ne mogu a da se ne zadržim na likovima Kunića i Puha u tekstu Niz zečiju rupu. Ovde se, naizgled, radi o vrlo složnom i usklađenom dvojcu. Opet ponavljam naizgled. Jednom prilikom, tokom vrlo iscrpnih analiza i interpretacija teksta sa decom, jedna od učenica-glumica je prokomentarisala – ovde ništa nije kao što izgleda, svi su sumnjivi! I zaista je tako! Početna ideja teksta je i bila u tome – da se tekst pretvori u višeslojan, simboličan, krcat značenjima, kako bi i njegova tumačenja i doživljaji bili što raznolikiji.

Kunić i Puh, ublaženi i razblaženi, dečije smešni Poco i Liki iz Čekajući Godoa, dvojac su koji uvek zatičemo zajedno. Ležerni i poltronski kada treba povlađivati Šeširdžiji ili horski ponavljati upozorenja Alisi, nosioci su jednog flegmatičnog i ravnodušnog stava o životu. Kunića zatičemo u pidžami i sa novinama koje lista naopačke i tek da i sam „ubije vreme“, a Puha uvek pospanog i sanjivog sa svega dve rečenice koje besomučno ponavlja tokom čitave drame – „Dve kocke šećera“ i „Mačka“. Nije slučajno upravo ovim likovima dodeljena uloga onih koji pripremaju čajanku i postavljaju sto za dolazak ostalih učesnika. Na neki način, upravo su oni ilustracija sistema koga nije briga, instistucija koje su svojom nezainteresovanošću i nebrigom zanemarile i zapustile čoveka i njegove potrebe i probleme.

Naročito se kao takav izdvaja lik Crvene Kraljice sa čitavom armijom svojih karata stražara. Zakon koji nema sluha za logiku i istinu, čija je želja za kažnjavanjem i „odrubljivanjem glava“ mnogo jača od želje da sasluša i proceni, grub i nemilosrdan, svirep i slep, taj zakon je ona negativna sila čije se prisustvo tokom čitave predstave oseća i sluti…

Lik rezoner, čiji cinični smešak duboko uzdrmava i natkriljuje sve druge likove, možda jedini nosilac pozitivnih vrednosti u košmarnom svetu čajanke je lik Mačka Cerekala. Pronicljiv i iskren, jedini koji se ne plaši Kraljice, koji se buni protiv utvrđenih normi i zakona i zastupa ideju različitosti i slobode, čiji monolog „Da li svi moramo da budemo isti da bismo bili odgovarajući“ trebe da bude neka vrsta smernice, ideje vodilje izgubljenoj i povodiljivoj Alisi. Iz svih tih razloga upravo će Mačak Cerekalo, kao simbol onog visprenog, maštovitog ali i razumnog u čoveku, biti Alisin vodič kroz apsurdni svet ovako modernizovane Zemlje čuda.

Time dolazimo do lika čijoj je promeni i metamorfozi sve u drami i podređeno – do Alise. Jedini lik koji se istinski menja u novom tekstu je upravo ona. Sve stranputice pred kojim se nalazi današnje dete – opšti pad društvenih i kulturoloških vrednosti, zanemarivanja od strane roditelja, zastareli školski sistem koji želi da ukalupi i uguši kreativnost, nezdrava ishrana i anksioznost – sve su to opasnosti koje u vidu šarolikih učesnika čajanke defiluju pred njom i sa kojima ona mora da se suoči.

Činjenica da se Alisa do kraja ne priklanja nijednom od stavova drugih i da drama završava njenim „Hoću da se probudim“, upućenih jasno i nedvosmisleno i publici: „A i vi, šta ste se ukipili, brzo od kraja pa nastavite dalje, do početka“ vraća nas i do osnovne ideje originalne Alise u zemlji čuda sadržane u potrebi jednog unutrašnjeg odrastanja i sazrevanja, zaokreta ka sebi kao cilju. Potrebi da se zaviri „ispod“ i „iznad“, da se ponekad spusti i „niz zečiju rupu“, kako bi se otkrile najličnije težnje i želje. Završno obraćanje Alise publici je u tom smislu efektno i povezano sa početkom jer je ideja da se svako od nas vrati počecima, zapravo sebi.

Potrošaćka korpa, brza hrana, monotoni školski sistem ilustrovan horskim pevanjima i mehaničkim listanjima papira, sukob crno-belog i šarenog u scenografiji, muzika koja se od crtanog filma, preko originalnih deonica iz „Alise u zemlji čuda“ i mjuzikla „Mačke“, „Isus Hrist superstar“ i „Čikago“ pomera ka današnjem komercijalizovanom kiču – elementi su koji nose istu simboliku društvenog i kulturološkog bauljanja u „zečijoj rupi“.

Možete pogledati predstavu klikom na: ZEČIJA RUPA 

Autorka: Sandra Maksimović

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.