Po meri

Ona ne živi u zabludama trivijalnog sveta

Prija mom biću

Tako lako.

Inteligencija mi je uvek bila presudna stvar.

Zato me niko i nije zainteresovao sasvim.

Nikada nisam pronašao

Osobu na istoj talasnoj dužini

Koja je pročitala mnogo knjiga

I shvatila da se sa druge strane zida

Vidi pravi život.

Beda i očaj.

Rastrgnute ulice

Siromašna predgrađa

Beskućnici na samrti

Izgladnele lutalice.

Gleda na život sličnim očima.

Ima istu percepciju sveta.

Obožava pisce za koje smatram da su bili Bogovi na zemlji.

Glupost me je satirala na svakom koraku.

Gubio sam se u svojoj nervozi

Postajao ravnodušno odsutan.

Bio sam hodajuća nevolja.

Smatrao sam da je to sve što sam mogao da ispunim.

Onda

Sve se pretvara u dobro poznatu priču.

Možda bi ovo i ispala savršena kliše priča

Da slučajno nismo stvoreni da budemo drugačiji i svoji.

I to niko neće promeniti.

Hodamo po raspadu

Iza zida

Gde ljudi ne vide šta su godinama rasturali.

Po mraku

Jedna ruka pruža svetlost

Osećam da lebdim.

Jedino preostaje

Da sedimo na oblaku

Srećni u zagrljaju

Dok ravnodušni ljudi ispod nas

Umeju samo da mrze i uništavaju

Sve što im je dato.

Autor: Stefan Kirilov

Fotografija: weheartit.com

stefan-kirilov-blacksheep.rs

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.