28 jul Po meri
Ona ne živi u zabludama trivijalnog sveta
Prija mom biću
Tako lako.
Inteligencija mi je uvek bila presudna stvar.
Zato me niko i nije zainteresovao sasvim.
Nikada nisam pronašao
Osobu na istoj talasnoj dužini
Koja je pročitala mnogo knjiga
I shvatila da se sa druge strane zida
Vidi pravi život.
Beda i očaj.
Rastrgnute ulice
Siromašna predgrađa
Beskućnici na samrti
Izgladnele lutalice.
Gleda na život sličnim očima.
Ima istu percepciju sveta.
Obožava pisce za koje smatram da su bili Bogovi na zemlji.
Glupost me je satirala na svakom koraku.
Gubio sam se u svojoj nervozi
Postajao ravnodušno odsutan.
Bio sam hodajuća nevolja.
Smatrao sam da je to sve što sam mogao da ispunim.
Onda
Sve se pretvara u dobro poznatu priču.
Možda bi ovo i ispala savršena kliše priča
Da slučajno nismo stvoreni da budemo drugačiji i svoji.
I to niko neće promeniti.
Hodamo po raspadu
Iza zida
Gde ljudi ne vide šta su godinama rasturali.
Po mraku
Jedna ruka pruža svetlost
Osećam da lebdim.
Jedino preostaje
Da sedimo na oblaku
Srećni u zagrljaju
Dok ravnodušni ljudi ispod nas
Umeju samo da mrze i uništavaju
Sve što im je dato.
Autor: Stefan Kirilov
Fotografija: weheartit.com
Sorry, the comment form is closed at this time.