Planinski vjetar

 

Zamišljen slušam planinski vjetar
Koji nas nosi i spaja nam niti,
Po prvi put samog sebe ne pitam
Kako ću dalje i što će se zbiti,

Nije vrijedno ljubavi, bola
To su tek samo prošlosti sjene,
Da je bilo pravo i sveto
Još bi i danas bilo uz mene,

Pomislim često na ona jutra
Uz glazbu, pjesmu, ples i veselje,
Valjda mi suđeno bilo nije
Nekad nas varaju vlastite želje,

A što mi to fali? Ta, živ sam!
Pretjerano sam život kuno’,
Još mogu slušati planinski vjetar
Nije li to zapravo puno?

Slobodan sam od žaljenja, tuge
Mada ne znam što mi je dano,
Ono što je običan život za druge
Meni će uvijek biti strano…

Autor: Benedikt Matanović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.