31 okt Pivo

Prošle su tek dvije godine suhe gorčine, noćnog nemira i pljuvanja u vjetar. I dalje sam ona ista frustrirana lakovjerna budala, željna nedostižnih osjećaja i praznih obećanja. Svaku večer sjedim na onu našu slamnatu stolicu, buljeći u prodorno ništavilo i paleći cigaretu za cigaretom, razmišljam o nama, misleći da je ona stvar prošlosti. Bijedna prošlost koja mi se neprestano vraća gušeći me, uznemiravajući mi sretne misli, otimajući mi svakodnevno dašak osmijeha i dovodeći mi glavu do ludila. Zamjeraš mi sjaj u očima, braniš mi mir u duši, zadaješ mi neizlječive udarce, povlačiš me na dnu ponora, a ja, šutke podnosim, ostajući prisebna i prisjećajući se nekih sretnih trenutaka.  I tako sjedim svaku večer tražeći u sebi zrno trule snage da okončam taj zatvor misli, da se oslobodim tvog otrova i prokletstva. Toliko sam nisko pala zbog nas uvjerena u bedaste osjećaje ravnodušnog iluzionista. Pokidao si svaki komadić ponosa u meni, a zavoljela sam te više od sebe. Postao si priča iz koje nemogu izići, ofucani kufer kojeg nemogu baciti i krenuti dalje. Usprskos svemu tome, svaki se dan nadam drugačijem tebi, tvom blagom pogledu i nježnom dodiru, tvom jutarnjem poljupcu na obrazu, tvojim prstima po mojim usnama, tvom tihom šapatu, tebi kakvog sam te upoznala prije četiri godine, tebi kojemu sam rekla da, tebi s kojim sam htjela obitelj. Takvom tebi, ne onom lažnom i neiskrenom tebi, onom na kojem osjetim tuđi miris, onom kojem pronalazim ključeve hotelskih soba u džepima, onom koji kupuje predivne darove drugoj, onom koji je pronašao utjehu u drugoj, koji mi se noćima ne vraća, onom tebi… Dok palim po neznam koju cigaretu, pomislim kako sam se dovela do ovog stanja jada, glume i duboke unutarnje tuge. Često se ohrabrim i spakiram kofere, ali ih raspakiram vrišteći na sav glas. Često ležim u kadi pokušavajući potonuti, ali iskočim plačući. Često gledam s visine, ali se preplašim preživljavanja. Odakle mi tako malo hrabrosti za sreću.

U glavi mi je kaos misli, igra negativnih događanja s prizvukom pesimistične budućnosti, a onda pomislim kako će nas možda naše dijete spojiti, kako ćeš mi se nanovo posvetiti, kako ćemo postati tvoj centar svijeta i kako će sve biti kao i prije. Takve misli ne traju puno jer mi se tvoj hladni izraz lica zarezao u pamćenju, one večeri kad sam ti priopćila svom ljubavlju da ćemo postati roditelji. Sve su ti lađe potonule, ali si izglumio pred mojim roditeljima iznimnu brižnost i veselje. Te noći nisi spavao sa mnom, navodno si morao hitno na posao, s kojeg se nisi vratio naredna dva dana, ne odgovarajući na moje pozive i poruke. Čekala sam te s večerom i postavljenim stolom, susprezajući suze kako mi se šminka ne bih razmazala. Treći dan si ušao tiho, sjeo, pojeo, pogledao me mrko i legao na kauč. Podigla sam suđe i počela ga prati puštajući vodu, a tako i suze. Prelazila sam spužvom preko noža i stiskajući zube, promislila kako je lak put do slobode. Približila sam ga lijevoj ruci i napravila blagi rez. Krv je tekla, a ja sam se osjećala bolje. Zamotala sam ranu krpom i otišla u sobu. Svukla sam se i otišla pod tuš. Polijevala sam se vrelom vodom naizmjenice s ledenom. Plakala sam glasno ali bezbrižno. Krv je još tekla. Osjećala sam eksploziju misli u glavi. Prisjetim se onog zagrljenog para neki dan u parku, i pomislim da sam to mogla biti ja. Sjetim se svojih roditelja, i pomislim kako to mogu biti ja. Izlazim iz tuša, brišem ogledalo, pa se pogledam. Gola i puna rana. Rana koje su me zadnje dvije godine oslobađale, puštala sam nesreću iz sebe i bila prividno sretna. Izvadila sam kofer, smijajući se na sav glas, shvativši kako ne moram trpjeti takvu bol za tebe, ne zaslužuješ moje rane i krv. Nazvala sam sestru i pitala je za smještaj. Ona je, vidno u šoku, blagonaklono prihvatila moj vapaj. Oblačim jaknu i spuštam kofere niz stepenice. On se naglo prenio i pitao me što činim. Nabacila sam mu osmijeh i poručila:

„Odlazim!“

„Molim?“, izusti s nevjericom.

„Da! Odlazim od tebe, od nas! Ostavljam tebe i staru sebe u ovoj prokletoj kući!“, zaviknem pribrano.

„Nisi svoja!“, jaukne u još većoj nevjerici.

„Tako je, nisam svoja od kada sam s tobom! Postala sam laž i povjerovala u tu laž!“, polako objasnim.

„Ali….“

„Hm, nema toga „ali“ u našoj priči!“, podsmješim se. Krenem prema vratima, osjetim njegove korake, ali se zaustavio.

„A dijete?“, jedva naglas progovori.

„Nema ga već danima!“, ljutito odgovorim.

Primi se za glavu, problijedi i zamuckivajući upita: „Kad, kako?“

„Gotovo je sad sve, nisi nikad bio uz mene, onda kad sam ležala u bolovima, iskradao si se iz postelje i išao drugoj..“, prekine me.

„..Ne, ne, ne!“, počne sve jače vikati.

„Dosta! Ne zaslužuješ niti sekunde mog vremena. Predugo sam čekala!“, jasno istaknem. Ostao je na mjestu. Izišla sam iz naše kuće, sjela u auto, otišla u prvu birtiju i naručila pivu. Nikad nije bila boljeg okusa. Okusa slobode. Okusa napuštanja stare mene. Okusa nove mene. Okusa stvaranja nove mene.

Autorka: Marijana Kujundžić

Fotografija: tumbrl.com