06 nov Pismo sebi

Prestravljivala me pomisao da netko boravi u mojoj sobi, leži pored mene, ulazi u mene, a onda… Onda sam se pretvorila u osobu koja ne može podnijeti da joj druga osoba okrene leđa, dok spavaju jedno pored drugog.

To se dogodi tek tako, o tome ne možeš odlučivati, tješim se.

Trebam se vratiti na staro. Trebam ponovo biti ponosna, svojeglava, sasvim svoja. Neprobojna. Moram se vratiti na staro. Kako sam si uopće dopustila da se pretvorim u tu umiljatu osobu, da sam ti tako dostupna, da te svakoga dana gledam kao osobu koju zapaziš prilikom jedne tramvajske vožnje… (Kako?!)

Kad se zaljubiš, na početku si zanesen, a na kraju raznesen. (Je li to sve što možeš zaključiti?!) Bojim se da ću se uskoro morati sakupljati u komadićima, ponovo sastavljati, oblikovati te konačno, nakon nekog vremena biti obnovljena, ali ni tada neće sve to nestati.

Jesam li činila loše odvijajući u glavi sve moguće filmske scene uspješne ljubavi? Istina, ovo naše nije niti ljubav, a tko će ga znati što to ljubav uistinu jest.

Kada sam postala osoba koja se budi u četiri ujutro i razmišlja o tebi, nama, koječemu. Kada sam postala osoba koja pola dana prespava ili odleži samo da bi trulila analizirajući svoje osjećaje, svoje sve. Kada sam postala osoba koja paničari, jer ju ne zoveš, jer uopće ne razmišljaš o meni, jer te, izgleda, nikada nije ni bilo briga. Kada mi je točno osvijetljeni ekran mobitela postao velika radost, podsjetnik da je nekome stalo. (Kada?!)

Ne, ovo ne pišem zbog tebe, za tebe, već radi sebe. Utvaram si, ako uspijem povratiti svoje pisanje, uspjet ću i sebe. Uostalom, bit će mi bolje sve to istresti u neki dokument svojih loših stanja, uredno zabilježiti, neizbježno sačuvati.

Jesam li ja loša osoba? Jesam li nepodnošljiva, dosadna, napasna? Hoću li smoći snage da dočekam razgovor uživo, da te upitam „želiš li prekid?“ i ako odgovor bude potvrdan, da hladnokrvno zatražim svoju knjigu natrag, jer je ionako nisi planirao pročitati (kao što uostalom nisi ni mene).

Da, moja je boljka to što sam zaljubljena, kao što si toliko puta konstatirao. Samo ne znam što to točno tebe opravdava da se ponašaš kao šupak.

I jebeno je dosta toga da vraćam film unatrag prema sebi da bih ustvrdila krive temelje svojih postupaka, svojih emocionalnih potreba. Kad si ti zadnji put razmišljao da činiš nešto loše u vezi mene, u vezi nas? Pretpostavljam nikad. Tebe ja opterećujem, je l’ to? Previše ugađam? Trebam biti kučkastija? Ne razumijem. Ne, ne, ne, sve to polazi od moje urođene nesigurnosti, je l’ da. Kako sam samo naivna.

Znaš, mene je bilo s tobom. Pored tebe, uza te, za tebe. I bila sam to baš ja, istinska. Kako da se ne pitam je li tebe ikad bilo uza me, ma koliko me jako privinuo uza se. (Drži se, proći će.)

Autorka: Paula Ćaćić

Fatografija: tumblr.com