09 apr Pierrot je Le Fou kao i svi drugi muškarci

Napravit ću te od zemlje.

Kao nekad kolače pored rijeke. Zamutim i oblikujem prstima i dlanovima. Poslije, kada se osušiš, ako negdje napukneš, zalijepit ću te svježom glinom. I nakon toga ću da te obojim vodenim bojama. Bit ćeš baš onakav kakvog te volim. Poći ćeš da me zagrliš ali ja ću reći da ti se boja još nije osušila. Svejedno ćeš me zagrliti. Onda ćemo da otputujemo daleko. I voljet ćeš me. I sve će biti kako želimo i ti i ja. Pjevat ću ti na uho Video Games, a ti ćeš me nasmijavati praveći od pramena moje kose sebi brkove. Riđobradi. Onda ti pričam bajku, a ti me gledaš i voliš ono dijete u meni. Jedemo kroasane u nekom restoranu na obali Sene. Kada hoćeš, pravi si džentlmen. Volim tvoj dugi kaput i ono kada šetaš ispred mene i pokušaš biti kišni čovjek, pa ti se noga zapetlja i pođeš da padneš, a ja padam po tebi i smijemo se. Ovo je ljubav. Dok partijamo na nekoj lijevoj svadbi na koju smo greškom došli i nakon toga jedemo tortu na trijemu hotela, jer su svi skužili da smo uljezi. Sa tobom je sve ljubav. Priča i film. Sa tobom je ljubav dok ti češljam neukrotivu plavu kosu i bradu za kraj. Ljubav je kada mi mažeš prve bore koricom limuna i govoriš kako bih trebala biti trudna, jer bih ličila na dunju.

Znam, napravit ću te od zemlje i udahnuti ti život onaj koji sanjam. Voljet ćemo se tamo gdje niko nikada nije. I nikada mi nećeš slomiti srce jer ako to uradiš razbit ću te kao onu latino lutku što je napune slatkišima, znala sam i kako je zovu ali nije ni važno, i pretvorit ću te u prašinu!

…

Bejzbol palicom sam razbila sve po stanu, da ne bih tebe. Od zemlje sam te stvorila i oblikovala, ali ne sa namjerom da se pretvoriš u smrtnog, običnog muškarca koji će lupiti vratima i ostaviti večeru na stolu i moje usne oblikovane u početak riječi. Trebala sam znati da će i Pinokio da krene u istraživanje života bez mene, svog Đepeta. Tako je i bilo. Odmah si iz snova počeo da radiš sve da ti naraste nos.

I razbijam sve suvenire i magnete sa friždera. Trgam slike sa svih naših putovanja po svijetu. Lomim ploče bosim nogama i ostavljam krvave tragove po podu. Plačem od bijesa, jer sam ti udahnula život da bi mi izgrebao srce. I umorna padam na koljena i grubim rukavom brišem sline i suze. I baš kao u snovima otvaraš vrata i pitaš me gdje želim da putujemo.

Želim u Šangaj!

Šangaj bejbi!

Smješimo se dok pakujemo stvari. Opet sam te vratila u snove. Tamo ti je mjesto. I opet su ti oči plave. I opet sam ptica dok sjediš pored mene dok letimo za Šangaj. Pitam te hoćemo li ići u one klubove gdje su karaoke popularne. Ili je to u moderno u Japanu? Svejedno. Otićemo i tamo ako poželim da pjevam. I dok avion slijeće stiskam ti ruku i osjetim da nisi stvaran i to mi se sviđa. Opet smo unwavering love…

…

Polako me učiš o ljubavi. Ležiš na krevetu i pričaš mi dok sjedim na tvom klimavom lusteru. Pričaš mi o ljubavi i jednostavnosti. Klatim se na lusteru, jer sam hiperaktivna. Kažeš da se smirim, jer ću pasti zajedno sa lusterom. Nastavljam po svom i postavljam ti jednostavna pitanja. Voliš moje „A zašto?“ i oboje znamo da znam odgovor –  ipak mi odgovoriš uljudno, svaki put.

Kažeš mi da je vrijeme za preobražaj. Da se vratim u oblik žene, odložim perje i legnem kraj tebe. A ja ti nudim izazov.

Kažem da postaneš tigar i da se trkamo.

I počinje naša igra.

Trčiš šumama. Poljanama. Preko okeana. Pratim te s jednog kraja svijeta na drugi i čini se da traje samo jedan tren, a to je vječnost, jer samo mi znamo kako zaustaviti vrijeme. Trčimo Australijom i sve do Aljaske gdje ponosno gaziš snijeg i podigneš glavu da vidiš mogu li da te pratim. I volimo mjesec oboje. I onda tamo u pustinji Kolorada odložimo krzno i perje i volimo se.

Onda ti kažem da je vrijeme da se vratimo kući, da obučem šarenu haljinu i kuham za tebe.

…

Sjedimo na drvetu pored kuće.

Sumrak je.

Prvo sam se ja pretvorila u pticu i sletila na granu koja je najbliža nebu. Čekala sam da te prođe bijes i lutanja i da dođeš kući. Došao si i pretvorio se u tigra i popeo se na drvo. Par puta si pogledao gore prema meni i tako je prošlo cijelo popodne.

Šta ćemo sad? Sve sam polupala.

 (Šutiš.)

Mrzim tvoj teški karakter.

 (Opet šutiš.)

Sletim i pretvorim se u sebe. Uđem u kuću potražiti ogrtač, tvoj koji uvijek nosim.

Slomila si sve ploče.

Jesam.

I fotografije si pocijepala.

Jesam.

Sad opet moramo na put oko svijeta.

Znam.

Pronađeš jedinu ploču koja je preživjela naš prekid.

Psihodelična, tvoja muzika. Da sam bar nju slomila.

Šššššš (Stavljaš mi prst na usne.)

Najljepša si kada ćutiš.

Ne mogu zaspati sve dok me gledaš.

Baš me briga.

Znam.

Jesam li još tvoj Pinokio?

Mhmmm.

Ko će uključiti ventilator?

Ti.

Ti.

…

Autorka: Luna H.

Fotografija: weheartit.com