16 apr Pierrot je Le Fou kao i svi drugi muškarci II

Le fou Pierrot,

U šta smo se pretvorili? Još ću da pomislim kako je ljubav samo iščekivanje i sanjanje, te kako je ljepota leptira ništa spram gusjenice. Nepodnošljiva lakoća postojanja i šutnja među nama. Svakodnevni susreti u kuhinji, u krevetu, u liftu. Postavljamo lagana pitanja i odgovore očima jedno drugom. Hladni, prazni pogledi. Je li to sve u što smo bezglavo hrlili? Trčali preskačući stoljeća. Ispunjenje želje traje samo tren. Nestaje strasti i snova, jer su nam na dohvat ruke.

Le fou Pierrot,

Usamljena sam. Kažeš da znaš, i onda me dodirneš. Onda probudimo sjaj u očima i kažemo kako nećemo otići jedno od drugoga, ali kako je valjda normalno da se i ovo dešava.

I gdje smo sad?  – pitam te. U našem stanu, u nekoj aveniji u New Yorku. Imamo i one vanjske stepenice, i zidove od fasadne cigle, veliki krevet i sunce u njemu, slušamo VM i ljubimo se. Nasmješim se i pomislim kako je i leptir lijep, ali se vrti i vrti i ne možemo tu ljepotu ni da vidimo dok se ne zaustavi na trenutak na jagodici tvog ili mog prsta.

…

 Ne možeš to da uradiš!

Naravno da mogu!, rekla sam, praveći smjesu smeđe boje za kosu u keramičnoj zdjelici, u kojoj, inače, služim juhu.

Ne možeš mi ofarbati kosu. To svakako ništa ne mijenja.

Mijenja. Dalila je Samsonu odsjekla kosu. Ili je on njoj? Ma nije ni važno. Svakako se ne mičeš, gotovo je.

Pierrot je sjedio na stolici ispred velikog ogledala, koje je jednog jutra nosio sa buvlje pijace, na leđima. Tada smo se voljeli. Pa je, meni za ljubav, na lošem španskom jeziku, kupio ogledalo po najnižoj cijeni i nosio ga uz strmu ulicu, do našeg iznajmljenog stana.

Morala si mi ofarbati i bradu?

Jesam.

Prišla sam i vrhom češlja pogledala na korijenu pramena kose kako napreduje moja transformacija čovjeka života.

Sad možeš da opereš kosu!

Nikada nisam bila ljuta, i često, navečer, kada bi Pierrot spavao na svom kraju kreveta, tražila sam razloge zašto ne mogu da se naljutim na njega.

Danas sam ljuta.

Sranje, izašao je nasmijan iz kupatila sa ručnikom oko glave.

Nisi mi ofarbala brkove!

Svejedno sam i dalje ljuta na tebe. I nemaš više kosu koju volim!

Razbarušene, tamne kose, prišao mi je i pitao me, gledajući sebe u mojim očima: Stvarno si ljuta?

Pretvorila sam se u pticu i odletjela kroz otvorena vrata. Vratit ću se kad se odljutim. Do tada ću da putujem ka Istoku.

…

Pierrot, le fou Pierrot!

Postoji onaj trenutak kada uhvatim riječ na usni i stavim je u šaku i nosim, pa gurnem u džep od šarene haljine. Odavno niko ne kreira džepove na ženskim haljinama.

 A zar ti nisi ljuta na mene?

 Trebali bi zajedno krenuti Putem Svile. Bilo bi zanimljivo.

Pričam mu, dok na isflekanom šporetu kuham jabuke u ušećerenoj vodi. Izgleda da je meni bilo zanimljivije nego njemu dok me nije bilo. Posvuda suđe. Čarape. Inače nije nemaran, ali ovo su znaci nedostajanja. Znam kako je mislio. Zagledam mu se u oči i vidim te dane.

 Ako budem ostavljao nered, ona će se vratiti da to pospremi. Uvijek to radi kada ne želi da joj ne gledam lice i istražujem povijest nastanka svijeta na njemu. Vratit će se. Ona voli da se presvlači i traži od mene svoje stvari. Kao da slušam ono njeno „Pierrot, jesi mi vidio onu haljinu na tufnice? A je li znaš gdje su mi čarape?

 Pierrot, hoćeš da odemo i da se ne vraćamo više? Svakako smo otkrili sve što smo trebali u ovoj maloj kući u pustinji, gdje se čuju samo kojoti. Guše me zidovi. Odvest će nas zvuci Christophe Rezaia. Mogli bi brojati zvijezde sa Sinaja. Ili imati mali stan u Bejrutu? Ovdje nestaje zraka, nestaje ljubavi… Ja puno pričam, a ti puno šutiš.

Gledam ga u oči, i vidim, gleda on u moje, i proživljavamo dane,  udaljeni jedno od drugog. A on vidi kako letim Azijom. Mašu mi polunaga djeca sa rižinih polja. A u sumrak sjedim, preobražena u ženu, gola na drvetu i gledam crveno Sunce. Tako dočekam i rađanje dana, pretvorim se u pticu i lutam dalje tražeći početak naše priče.

 Kako smo došli do ovoga?

Do čega?

 Do tišine.

Ne znam.

Hoćemo li ići Putem Svile?

Ti ćeš biti najbrži bengalski tigar ,a ja sivi soko.

 To ti i jesi, ti si Sivi soko. Skvo.

 Da li se još volimo?

 Valjda.

 Zašto onda šutimo?

 Mi nikada nismo riječima govorili.

 A da trčimo sad?

 Prvo ćeš mi dati jabuku, valjda to tako ide, da bismo izašli iz Raja.

Autorka: Luna H.

Fotografija: weheartit.com