Paukova mreža

Maj. Mesec u kome dani mirišu na sladoled i lale, a noći na smeh i držanje za ruke.
Lagano otvaram oči i dok se zraci uporno probijaju kroz roletne, kao kakva dosadna štreberka u redu za odgovaranje, ja ležim sklupčana, u tišini..
Tišini koja je potcenjena. Tišini koja sve razume.

Pokrivena ogrtačem samosvesnosti, pokušavam da odgonetnem zašto je notes, koji stoji pored kreveta kako bih zabeležila snove, nepopunjen već skoro godinu dana.
Šta mi se desilo? Kada sam one velike snove male devojčice i iskren, glasan smeh, zamenila nepostojećim ili crno-belim snovima i osmehom od koga je ostala samo ravna linija?
Možda, u momentu, kada sam shvatila da ma koliko “velika“ bila, za ovu paradu lutajućih duša ću uvek biti mizarno mala. Prozirna, nevidljiva, nebitna.
Nedavno su me pitali koji je moj najveći strah. Zagledala sam se u dušu kao u kakvu paukovu mrežu i pronađoh najtanju nit, onu što puca.

paukova-mreza-blacksheep.rs
Prolaznost… Zaborav… Ima li, zaista, šta gore, nego da proživiš, da ne kažem, preživiš ovih šezdeset – sedamdeset godina koliko ti je dato, a za sobom ne ostaviš neki trag? Neki dokaz da si disao. I onda uhvatim sebe kako zavidim umetnicima, jer od njih neće ostati samo zvezdana prašina i kost. Ostaće vrednost. Da ne govorim o strasti i onim iskricama u očima koje imaju dok pričaju o svom radu. Te iskrice, spasiće svet, prijatelji…
I nemojte pogrešno da me shvatite, za mene je u neku ruku, umetnik svaki otac koji improvizujući, popravi bicikli svom detetu. Svaka majka koja, iako nema celokupan materijal za kolače, ipak umesi vanilice. Svaki unuk koji ubere jorgovan za baku.
Ali, neprolaznost je u srži mojih misli. Ono što nas nadživi, što ostaje u vazduhu i posle nas.
Dok se lagano gušim u toj anksioznosti, shvatam da još nisam usavršila prihvatanje činjenica koje ne mogu da promenim. Ali prihvatila sam sebe, ovako željnu tople reči i zagrljaja, katkad naivnu i zatrpanu sopstvenim mislima. Sigurna sam, jedino, da je u odrastanju i starenju veliki trik. Mozak nam postaje sve veći, a srce, ta mašina koja nas pokreće, sve manje. Da li smo o tome sanjali, stvarno?

I pitaju me zašto toliko volim svitanja. A ja pokušam da odgovorim, ali ipak ćutim. Ćutim, jer znam da neće razumeti da je jutro za mene sinonim za nadu i nešto bolje, što me čeka tamo iza ugla, a možda i ne. I prihvatam izazov da u ovom danu prigrlim sve svoje vrline, mane, želje, strahove, strasti u jedno remek-delo. Jer, ako već ne mogu da ih stvaram, trudiću se, celim svojim bićem, da i sama postanem jedno.

Autorka: Milica Marijanović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.