PARALELA

Imali su zajedničko detinjstvo. Odrastali u istoj ulici i bili drugovi iz odeljenja. Bili su različitih karaktera, ali ih je spajala ista sredina u kojoj su živeli. Leti su krali trešnje, a zimi se sankali na Čukari. Bili su srećni koliko to samo deca mogu biti. Razdragane mališane  razdvojilo je NATO bombardovanje. Milana su roditelji odveli u Norvešku. Ivan je ostao u Velikoj Plani, osuđen na život u Srbiji. Tek što su napunili po devet godina. Bombardovanje se završilo, a odluka Milanovih roditelja da se ne vraćaju odvojila je dečake. Na mesto zajedničkog detinjstva došla je razdvojena adolescencija i odrastanje. Nisu se videli 50 godina.

Jednog letnjeg dana Ivanu je stigla neočekivana poruka. Kratko je pisalo: „Ivane, sledeće nedelje dolazim u Srbiju. Još si na staroj adresi? Jedva čekam da se vidimo. Milan.” Ivan nije mogao da krije uzbuđenje. Posle više od trideset godina znao je da neće sresti malog Milana već drugu osobu, koju ne poznaje.

letter-love-time-blacksheep.rs

–        Prčaj mi kako ti je tamo.

–        U početku nije bilo lako. Nisam hteo da idem. Nije to bila moja odluka, hteo sam da se vratim. Kada vidim šta se sve dešavalo i kakav je život u Srbiji danas, drago mi je što se nisam vratio. – odgovarao je Milan na maternjem jeziku čudnog akcenta. – Završio sam osnovnu i upsao gimnaziju na proporuku roditelja. Nisam se baš najbolje snašao u školi, ali sam to nadoknađivao celodnevnim učenjem. Morao  sam da je završim, jer sam već tada shvatio da bez škole ne mogu imati pristojan život. Tako su svi vaspitavani u Norveškoj. Roditelji nisu dozvolili da se po bilo čemu razlikujem. U šesnaestoj sam našao prvi posao. Država ima program za mlade. Lagan posao od kog sam platio letovanje na Karibima. Bilo je fantastično. Onda sam upisao fakultet za menadžemnt po savetu opštinskog službenika. Tamo prave petogodišnje projekcije o potrebama obrazovnih profila na državnom nivou. Mogao sam da biram između programera i menadžera. Ovo mi je zvučilo lakše iako nisam imao predstavu u šta se upuštam. Prvu godinu sam obnovio o trošku opštine. Drugu sam o svom. Treću sam položio u roku, a obnovu četvrte su mi finansirali roditelji. Petu, to je nešto kao master kod vas, sam položio iz prve. Opština mi je pronašla posao u lokalnoj kompaniji. U početku plata nije bila bog zna šta, ali sam mogao da priuštim sebi stan i novi auto. Sve to na kredit, naravno. Radio sam sve više i više. Plata je rasla, a sa njom i apetiti. Kupio sam još jedan stan, pa drugi i treći auto. Nisam išao na odmor, samo sam radio. Godine su prolazile, a sa njima su se nizale pobede na poslovnom planu. Moje uspehe primetili su u drugoj kompaniji i po svaku cenu su me želeli u svom timu. Cena je bila visoka. Postao sam izvršni direktor najveće kompanije u Norveškoj. Pod mojim nadzorom nalazilo se preko 30 000 ljudi. Posle par godina na toj poziciji dobio sam nagradu za najboljeg menadžera u Norveškoj. Danas dolazim u Srbiju da ponudim usluge svoje firme Vladi. Kako si ti proveo sve ove godine?

–        Posle bombardovanja sam pokušao da te kontaktiram. Pisao sam ti često, ali nisi odgovarao. Brinuo sam. Godine su rasterale brigu. Upisao sam za konobara. Sećaš se da je komšija Branko imao kafanu na uglu? Trebalo je da radim kod njega. Siguran posao, a mogao sam da zaradim za sređivanje sprata, pa da se odvojim od roditelja. Tako je i bilo. Pet godina sam radio i sakupio dovoljno novca da zamenim stolariju, okrečim i ubacim polovni nameštaj koji sam kupio od Cige. On donosi polovnu robu iz Nemačke, ali očuvanu. Tada sam u kuću doveo Milicu. Voleli smo se od prvog susreta na praksi. Ona je kuvarica. Oženio sam je i već prve godine rodila mi je Anu. Tatina duša. Naše plate bile su male ali smo uspeli uz pomoć roditelja da joj pružimo pristojno školovanje. Završila je medicinu. Vidiš onog dečaka u dvorištu? E, to je njen sin, moj unuk. Ponos dedin! Ne znam šta više da ti kažem. Pod mojim nadzorom su samo tri osobe, ali sam za njih spreman i život da dam. U životu nije bitno koliko ljudi živi od tebe, već za koliko njih si spreman da umreš.

Autor: Marko Šućur

Fotografije: favim.com

Nema komentara

Ostavi komentar