„Idi, molim te…“, promrmljala sam suvih usana i vlažnih očiju kroz koje sam joj jedva videla obrise, navikavajući se na prizor. Mastilo mraka je plivalo nad nama ne uspevajući da potopi tu hladnu krišku limuna čiji je sok koji je kaptao kroz prozorsko okno pretio...

Dugo sam ga promatrao kroz rešetke. Izgledao je kao svaki drugi zatvorenik. Umorno, očajno, isfrustrirano. Ali tek odnedavno. Ranije je bio dosta vedriji. Reagovao je na štosove, pljuvao bezukusni pire krompir i nedovoljno kuvano meso, skakao od straha kad bi pendrek prevukli preko njegovih rešetki....

– Skinite se. – Kako to mislite, da se skinem? – Lepo, odložite košulju na čiviluk. Odlažem košulju na čiviluk. – Sedite. Prislanja mi ledene slušalice na leđa. Gore, dole. Levo, desno. Dišem. Duboko, plitko, isprekidano, neprekidno. – Okrenite se. Okrenem se. Uvlači mi slušalice...

  Gledam u plafon koji deluje kilometrima udaljeno od poda. Sa strana mi u vidokrug ulaze beskonačno visoke police sa gomilama i gomilama najrazličitijih i najgenijalnijih knjiga ikada napisanih. Stiskam tri od tih svetih knjiga u rukama, iznad stomaka, dok ležim u ćorsokaku od polica....

Dvadeset prvi decembar, dvadeset jedan čas i dvanaest minuta. Cipele od asfalta odvaja debeli sloj poledice, vrat od upornih ledenih naleta  vetra odvaja debeli žuti šal, a autobus od stanice na kojoj ga čekam odvaja verovatno neki novi kolaps, nastao usled nepripremljenosti putara na vremenske...

Septembar je čekao iza ugla, a sa njim odlazak. Konačan beg iz provincije. Nikad kao ovog leta nije sebi izgledala kao izdajica, kao prevarantkinja. Prijemni je položila lako i bila u prvih deset na rang-listi. To joj nikad i nije bila briga. Sve što je...