Prvo nedeljno jutro u martu bilo je tmurno, sumorno i bezidejno. Sedela sam i piljila kroz prozor, neuspešno pokušavajući da učim, radim ili pišem, tako da sam došla do jedinog logičnog zaključka. – Mama, ja sam pokvarena. – rekla sam ženi koja je u nedelju...

Spuštam telefon pred nju i gledam ispred sebe. Ona gleda u mene i zbunjeno trepće. – Briši. – kažem. – Jesi sigurna? – pita. – Briši. – kažem ponovo. – Znaš da brisanjem broja ne postižeš ništa, ako ne izbrišeš to iz glave? – pita...

Bend je svirao Polovan početak i polovan kraj. Ne zove se pesma zaista tako, ali je opisivala takvo raspoloženje. Opisivala je poprilično alkohola i ekipu polovnih ljudi koja je sumanutim skakanjem u tom skučenom zagušljivom prostoru pokušavala da ne misli. Neuspešno. Bio je poprilično pripit...

Petak uveče je goreo pod šljokicama i štiklicama koje su paradirale naseljem čekajući one brze i skupe automobile. Njima će se odvesti do kluba u kom će se ubiti od pića koje, opet, vrlo verovatno, neće platiti same, s obzirom na to da su se...

– Ma da li si ti to pila sinoć? – stajao mi je nad glavom, proučavajući ili gnezdo koje sam imala na glavi, ili podočnjake koji su se, mogla bih se zakleti, protezali do uglova usana. – Ma da li si ti to meni nepozvan...

– Ne plaši te što ljudi znaju toliko o tebi? – pitala je Nina opreznim tonom, podsetivši me na jedno slično pitanje postavljeno krajem prošle godine. „Moraju li svi da znaju šta ti se dešava?“ Naravno da ne moraju. Nikada i nisu, iskrena da budem....

Sedele smo u toj majušnoj oazi mira, gledajući osneženi prostor, i kroz mene se širio dobro poznati topli raznež tipičan za snežne dane. Srknule smo kafu u isto vreme i znala sam da sledi onaj trenutak. – Muka mi je više od tebe. Ja ću...

Ležala sam tako, u krevetu, pokušavajući da čujem da li mi srce lupa normalno ili ubrzano, pošto mi je dan ranije doktorka rekla da lupa jako brzo. I da mi je pritisak visok. I da se, verovatno, mnogo nerviram. Umalo joj nisam rekla: – Doktorka,...