– Joj, šećerna vuna! – skiknula sam. – Tetka, mora li ona da ide sa nama? – prevrnuo je očima moj deset godina mlađi brat. – Izgleda da da. – saosećajno je glavom slegnula mama – Vidiš kakva je, da je pustimo samu, ko zna...

Dok ti ovo čitaš, ja jedem pogaču, kajmak i slaninu, i gledam u zeleno. U travu, u drveće, u Taru. Dok ti ovo čitaš, ja se penjem, i verem, između stena i granja, i gledam u plavo. U nebo. U Drinu. Dok ti ovo čitaš,...

– Vi, bre, žene, sve hoćete neke velike i moćne muškarce. Savršeno izvajane mišiće, istančan ukus, kraljevske manire, korporaciju i krstarenje Mediteranom. Izvinjavam se, al’ ja to ne mogu. Ja podrigujem i prdim. Simultano! Ponekad me mrzi i da se okupam, pa se samo onako...

– Stvar je u tome što ljudi vole da čitaju kako patiš. Kako te neka nemilosrdna egocentrična budala voza dok ti onako guskasto naivno trčiš za njim (ili njom, jelte) i jadaš se svetu kako se rastaješ sa životom. I usput piješ, i kuliraš i...

Na sedmom spratu sive zgrade, u centru grada, između autobuske stanice i zelene pijace, svakodnevno se raščupava punđa nestašne smeđe kose jedne Laure i svakodnevno se stiljivi pogled pomalja ispod trepavica. Viri kroz naočare, i kroz prozor. Svakog jutra dok čekam autobus, Laura se već...

– Dobro jutro. – promrmljam narogušenim roditeljima sat vremena pre podneva, skupljajući parčiće svoje svesti u pokušaj budnog stanja. Kad već pomislim da su pred razvodom zbog žestine tona kojim govore, shvatim da gledaju u kutiju zla. U neke male ljude i velike vođe. Besni...

Petak je bio metal i pivo. I ljubav. Onaljubav koja ne prestaje čak ni kad svi gledaju u tvog  dečka koji nikog ne gleda i samo svira svoju nevidljivu gitaru, ili tako neki instrument, dok mu pridržavaš pivo i kapiraš da si popila više od...

– Šta, samo je nestao? – Da, samo je nestao. – Ma jesi sigurna da nisi napravila nikakvo sranje? – Ma nisam imala priliku da napravim nikakvo sranje! Dobro, možda sam malo smarala. Ali to je ono što ja oduvek radim. Ništa novo. – Pa...

– Ne jede. Ubija se od alkohola. Cigare proždire. – kaže, grleći prstima svoju kriglu – Stvarno bi trebalo da popričaš sa njim. – Ne, sa njim bi stvarno trebalo da popriča nutricionista. Ili psihoterapeut. Ne mogu ga ja naterati da jede. Ili, još crnje,...

Ponekad je sve što želim jedna soba u nekom dalekom delu sveta. Ili bar grada. Soba sa dovoljno velikim prozorima da se u nju ušunja dan, soba sa dovoljno malim krevetom i dovoljno velikim pokrivačem da se podnjim skupimo, ležimo i bojkotujemo ostatak sveta dok...