15 dec Ovčica Mudrić:Najlepši citati iz romana ,,Tvrđava’’ Meše Selimovića I deo -Ženu ljubav podmlađuje-

Dok je u romanu ,,Derviš i smrt’’ u središtu pripovedanja mržnja kao emocija koja vodi ka borbi i osveti, u romanu ,,Tvrđava’’ Selimović je glavnog junaka Ahmeta Šaba stavio na put ljubavi, nudeći mu mogućnost da najteže životne tegobe prevaziđe vodeći se najplemenitijim osećanjem. Ljubav postaje tvrđava u kojoj čovek traži utočište, utehu, zaštitu i smisao života.

Roman ,,Tvrđava’’ je obojen toplim lirskim tonovima koji gotovo da prerastaju u prave poetske zapise u prozi. Nežnim, setnim, lepim i prefinjenim rečenicama koje se nižu poput stihova oslikana je ljubav između Ahmeta i Tijane.

* Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od zubora vode.

* a mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

** U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

* Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.

* Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom zenom.

* Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

– Ti bi otišla?

– Otišla bih.

– Zato što me ne voliš?

– Zato što te volim.

* Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otišao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu ženu koju sam nenadno stekao.

*

Upitao sam:

– Ne voliš što idem?

Nasmijala se:

– Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene.

– Možda bi voljela da ne idem ni na posao?

– Naravno da bih voljela.

* Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijeteće oči iz jave. Imam nju, oni me se ne tiču.

* htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju, da je ne izgubim, slušam korake ranih prolaznika na sokaku, pred zoru, i mislim o njoj i o sebi. Zaslužila je bolju sreću, ali šta bih ja bez nje?

* Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja.

*A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.

* Ženu ljubav podmlađuje.

* Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrzaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom.

* I podignem je, kao dijete, pažljivo je okujem objema rukama, osjećam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. Najljepša žena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je teško živjeti, s njom. I šapćem joj nesuvisle riječi dragosti. A ona se pribila uz mene, kao uplašeno kuče uz kujine sise, i krije lice od života, od straha, sitna kao igračka, nečujna, kao san.

 Autorka: Mirjana Zarić

Fotografije: wikipedia.org, all-free-download.com