24 sep Otvoreno more skupljenih pouka

Budi sebi mudrost,

bez pokrića,
kad dođe na red kušnja;
sumanuta potreba rođenjem zadužena
za svakog i svih – od vijeka vjekova…
A uvijek se šulja
mutnim stazama sivila
ne previše iznenadnim tišinama ,
okoliša sa smjerovima i putanjama
manje više nemilih osjećanja
večini smrtnika.
Ne gledaj ih tako,
jer ipak je i sivilo jedna sredina,
a sredine su srž i kostur svake mudrolije
što upada u sjaj zjene žustrije i močnije
kroz poniznost nego li uzdignutost radije…
I ne, nemoj nikad zaboraviti letove,
jer sivila vode ipak i u bjeline,
ako ne cmizdriš plahom sažaljivošću
nad ovim svijetom što je raj i pakao u jednom,
nego svaki strah uhvatiš za muda
pa stiskajući jače
naceriš mu se u lice s pogledom ratnika
i uzdignutom bradom put svemira,
te mu sarkastičnim tonom
samouvjerenog beznađa kažeš bez treptaja:
‘heroji ne ginu na koljenima,
samo navali, bit ćeš samo zalogaj
paprenih obroka mojih pouka’
Budi sebi kraj
kad hitno zatrebaš novi početak
i ne gledaj iza ramena,
jer strah strašno voli da opsjeda
baš tako kukavički za petama sivih koraka,
kao špijun najpriznatijeg licemjerstva
i izdajica bez milosti pred pravednima.
Zajebi ga,
raskasapi mu sjenu bez razmišljanja,
ponosno spontan u svakoj stopi
ležerno uvjerenog hoda –
i bez trka i bez stajanja;
zajebi ga sredinama.
Onda nema pakla
na nijednom završnom ispitu tvojih srastanja,
samo bjelina za bjelinom,
u šarenom miješanju tvojih mudrosti
i nenadjebive ravnodušnosti,
na sam spomen bilo kakvog sputavanja
na tvojim krilima .
Budi sebi pouka
svaki put kao prvi i uvijek iznova –
spreman na posljednji urlik slobode
u svakoj mogućnosti novog razočaranja,
jer ona su svojevrsna navika
bez posebnog naboja,
kada bivaš srž svojstvene postojanosti
kao i nepostojeći smisao nesvrstanosti,
paklenog žara pred vratima tvog raja.
Ne brigaj brigu
ni kada je naizgled neizbježna
kao šamarčina na obrazu tvojih poimanja
bez granice između stvarnosti i ludila,
jer kad je ne jebeš dva posto k’o usputnog prolaznika
i još joj se tek dostojanstvenim pogledom narugaš
kroz hladnokrvni  marš svojih nesputanih stopa,
ona kad-tad od jada pokunjeno odšeta
na drugu stranu jin yanga,
i skuplja prašinu skupa sa svim strahovima
koje si ostavio iza ramena;
iza svih prožvakanih zabluda i opsjena,
iza poniženja koja ti nikad nisu pripala,
iza nepostojećih pobjeda sažaljenja,
iza paranoičnih filmova tuđeg scenarija…
Kad ti se plače, raspali borbene.
Kad ti sivilo zaprijeti mačem,
uzvrati mu nekim sentišem na najjače
i pitaj ga ‘jesi li za ples idiote?’
i eto, sve pouke i mudrolije,
sve besmislenosti i budalaštine,
sve, sve, sve… samo o zamasima tvojih krila ovise.
Nisu za kurac baš sve narodne…
ili da anticenzuru sebe okitim za početke i krajeve:
“Svak je krojač svoje sudbine“, zar ne?

Autorka: Antonia Padovan Kralj

Fotografija: weheartit.com