Otac

Sve je oko mene tiho. Ničega nema. Stojim u toj ogromnoj belini i plašim se. Plašim se, a ni sam ne znam čega. Možda te ogromne planine, ili beskrajne bele pustinje a možda i njegovog odlaska. Strah me je te monotone pustoši. Hladnoća, daljina, belina od koje je sve već postalo isto: drvo, staza, drvo…

Tu si, ispred mene. Stena. Moja stena. Stena koja će uskoro otići. Zašto tako mora da bude? Svaki put kad se okreneš, vidim ti tugu u očima, oče. Iako je tu i smešak, znam da se taj dan bliži. Nikada mi neće biti dovoljno tvoje blizine. Ponosim se tobom jer u tebi vidim sve ono čemu želim da se divim. Ali sve što uradim kada se okreneš je da ti uzvratim pogled značajno i da stavim osmeh na lice, za tebe.

Znam da ni ti ne želiš da odeš. Ko zna koliko suza tvoj jastuk upije svake noći. Samo ti znaš koliko ti je teško. Ali ipak, bićeš tu do samog kraja, uz mene. Moja podrška. Znam da ćeš mi čuvati leđa do odlaska.

Uvek si znao kako da mi pružiš osećaj sigurnosti i kako da me nasmeješ kada je bilo najteže. Strašna misao mi je prošla kroz glavu u trenutku: “Šta ako se stvarno više ne vidimo?” Pogledao sam u nebo, oblaci su me smirili. Jedan za drugim su klizili po plavetnilu. Odjednom sam počeo da se prisećam onih divnih letnjih večeri s tobom, kokica i filmova. Svi smo bili spokojni tada, sigurni i iskreno srećni. Nije bilo loših misli da nam upravljaju glavom, samo smeh, ali onaj glasni, najglasniji, koji je budio komšije. Da, evo i sad se nasmejem kada se setim kako si bacao Peru u vazduh i hvatao, a on bi još više raširio svoje već krupne, zelene oči.

Ne mogu više, pomisli dečak u sebi. Osećam i glad i žeđ, a prste na nogama više ne osećam. Ne znam kako da nastavim dalje. Umor je postao nebitan. Rešio sam da nastavim da te pratim do kraja, oče.

Sjajna kugla nestaje iza brda i gubi se u dalekom prostranstvu. Po nebeskom svodu prosuli su se biseri koji druguju sa mesecom. Došlo je vreme da odmorimo i zadržimo se neko vreme na ovom proplanku. Pogledao sam te. Sada si mi delovao još veći. A moje srce kao da će da pukne, kao da si i u njemu porastao!

Stefan Jovanović

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča “Otac” posebno je izdvojena na konkursu “Priče o telu”).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.