Opraštanje sa knjigama: Ana Gavalda “Bili”

Zvezdo, podsećaš me, tako arogantno blistava, na one tete sa šaltera Biroa za zapošljavanje. Ali, ja neću odustati! Gledaću u tebe netremice sve dok te ne ubedim da mi pomogneš da Franki ustane, dok ne shvatiš zašto mi je njegovo ponovno buđenje toliko važno.

Bili smo u školi kada mi je otkrio jedan novi svet. Tada je zvanično otpočeo moj život. Onaj istinski. On, moj Mali princ, koji je bio dobar u crtanju i nikakav u sportu, večito sam sa glavom u oblacima, uzeo me je za ruku I poveo u svet u kojem je život prerastao u igru. U svet pred čijim sam vratima skidala svoje prve prihvatljive farmerke koje mi je maćeha kupila kada je čula da imam dečka, što je za nju bilo važnije od dobrih ocena u školi i navlačila kostim koji mi je sašila njegova baka. U početku je vladala tišina koja me je uznemirala.

-Volim tvoje ime, rekao je. Bili kao Bili hiolidej.

A ja sam mrzela svoje ime. Činilo mi se nekako nasumično izabrano. Ime za dečaka , a ne za devojku. Naposletku, nikome nije bilo ni važno to da sam devojčica, pa je prestalo da bude važno i meni.
– Ako je i istina da su svi muškarci idioti, a sve žene kurve, nema ničeg lepšeg od onog što se dešava između idiota i kurve kada se vole.

Opet tišina. Ništa mu nisam rekla, ali smo oboje znali. Znali smo da smo u rukama držali osvetu za sve te godine provedene među idiotima i kurvama iz čitavog sveta.

ana-gavalda-bili-blacksheep.rs

Tišina se nastavila i kad smo preskočili prag svog karnevalskog sveta i vratli se u svakodnevni, sve dok nismo stigli do mesta koje sam bila prinuđena da nazivam svojom kućom.

-Bili, znaš li zašto baš ti moraš da budeš Kamija? Zato što u jednom trenutku Perdikan ne može da se suzdrži da se ne okrene ka njoj i da joj, sav zadivljen, kaže: ,,Kako si lepa, Kamija, kada ti zablistaju oči.“

Tišina. Nanovo. Kamija bi ga odma’ poslala u tri lepe, podsećajući ga da su joj komplimenti preseli, meni je to bio prvi ikada upućeni i…jednostavno nisam znala kako da reagujem.

-Pozvao bih te da svratiš do mene, ali…ne predlažem ti to, jer oni tebe ne zaslužuju.

Mene neko ne zaslužuje! Ja, mala, skrivena, u farmerkama i prastaroj majici sa kosom nemarno podignutom u nešto što bi trebalo da bude rep. On mene poštuje. Poštovanje, znači, zaista postoji, nije samo glupa isprazna reč kojom se završavaju pisma. Preplavio mi je iznenadni talas sreće , koji je pokrenuo svu moju krv da iscrta rumenilo na obrazima. Te sam večeri, na mestu koje sam zvala svojom kućom, ogluvela za sve glasove…

Kako smo samo blistali na školskoj sceni. Skoro kao ti, zvezdo. Izgleda da nam je bila potrebna pozornica da bismo se oslobodili. Mi, uistinu, nismo ni glumili. Naše uloge, to dvoje klinaca bogatih roditelja, koji su ekstra brbljivi i egoistični, zagrlili su nas i pomogli nam da skinemo svoje maske, jedno pred drugim. I nisu nam više bili potrebni aplauzi. Šetaj, publiko!

Nakon toga, prećutno smo uveli mali ritual: svake srede on bi me pratio do onog mesta na kojem mi je pomogao da ponovim iskustvo novorđenčeta- ne prvi plač, već prvu svetlost i otkrivanje tog ogromnog, nemerljivog sveta obasjanog njom. Hodali smo ka nekadašnjim lepim trenucimai to nam je davalo snagu za ostatak nedelje.

A onda su njegove oči zasijale onako kako je meni obasjao početak mog istinskog života. Zaljubio se. U grad. U Pariz. U korake ljudi u njemu. Na ekskurziji sam gledala kako se prizori ogledaju u njegovim očima, kako se slike smenjuju kao da sve više tonu u vrtlog njegovih zenica. Do nezaborava. Tada sam mu obećala da ćemo se vratiti. Da će naša budućnost biti jednaka slici sa razglednice. Nije me čuo kada sam to izgovorila. Ali…kao što je on prizore upio u sebe, ja sam upila svoje obećanje.
Do nezaborava!

Ali, on je otišao…I scenografija je postala poprilično usrana. Moji su koraci bili ples po ruševinama, a ono što me je gonilo da nastavim bila je ona reč koja se tako teško izgovara…valjda…ona reč koja je postala kliše. On je otišao i ja sam mislila da ću završiti kao moja maćeha, da ću izgubiti sve karakteristike ljudskog i ležati na podu ulepljena mešavinom alkohola i otrova koja je iz mene isplivala. Na sebe sam stavljala mnogo šminke i to je bio moj novi karneval. Naučila sam da krivim usta da bi izgledala veća onako, znaš kako, onako kao kada deca urade nešto loše i da trepćem veštačkim trepavicama na uvek razgoračenim kapcima. O, izvini Frank, tada nisam znala da i normalni ljudi imaju probleme. Zamišljala sam kako po ceo dan čitaš zanimljive knjige i slušaš dobru muziku.

O problemima mi nikada nije pisao. Sve se preokrenulo kada mi je zatražio da jednom nedeljno odem do njegove bake. Tamo je trebalo da mi stižu pisma. Znala sam zašto je to uradio, moj Frank. I bila sam sigurna da me je baka, iako sam se od nje uporno skrivala, videla negde u gradu. U prekratkoj suknji i sa nameštenim izrazom lica koji sam izbegavala da pogledam u svom odrazu. Lice koje je kao bilo seksi, meni se gadilo i nije bilo moje. Znali su to i Frank i baka pa su našli način da me nateraju da nanovo na istom pragu skinem svoju masku. Da operem lice i ponovo budem ona Bili koja želi da bude daleko plemenitije krvi nego što jeste. Sićušna i neprimetna u svojim farmerkama i prastaroj majci. Bili koja voli sebe u očima njegove bake, jedinim, osim njegovih koje je ne osuđuju. Nisam ostajala predugo, jer tada sam bila istrajna ratnica u borbi protiv raznezenosti, ali su ti kratkotrajni susreti bili ono što mi je omogućilo da preživim do preostalog dela svog života.
Onog u kojem smo odrasli i spasili jedno drugo. Izvukla sam ga, onako krvavog, pod rukama nasilnika, ja sa iznenadno dobijenim nasledstvom zbog kojeg su me svi poštovali, odnosno…morali da me slušaju. Sprala sam sa njega krv u mojoj kadi a posle sam dugo, dugo plakala, a on me je grlio dok se oboje nismo nasmejali. Obećao je da me nikada više neće ostaviti samu. I poveo me je sa sobom u Pariz. Tamo, u taj veličanstveni grad u koji je bio zaljubljen i u kojem je studirao ono što mu je otac naredio. U grad u kojem su me oni koji su bili njegovi gledali ispod oka, kao da grozno mirišem i da sam sva u ožiljcima. Jesam, nije da nisam bila mozaik jada, ali to se sigurno nije moglo tako videti. Učio me je hrabrosti. Govorio mi je da ćemo se ubuduće svemu smejati i da ćemo jednom, kada pogledamo unazad, moći da kažemo da se nismo izjednačili sa lažnim bićem koje je stvorio naš strah, a odnegovale prostačine, da smo bili Mi, sve vreme, i da smo istinski živeli. A ja sam se trudila da mu ne smetam. Da zbog mene ne počnu i njega onako da gledaju kao da smrdi. Sklanjala sam se, bežala sam. Lutala sam po poznatim i nepoznatim ulicama . Kupovala bih poklone izmišljenim prijateljima i oblačila se za večere kojih nikad nije bilo. Bacala sam svoje mrvice da umem da se vratim, ali umalo da nepovratno odlutam, da moje mrvice pojedu otuđenost i samoća. U njegovom odsustvu, kupovala sam pivo i osećala kako se sa svakim novim otvaranjem limenke Bili – plemkinja nestaje, deo po deo, sve dok nije ostala potpuno raskomadana naspram čitavog sveta…E, Frank, samo da si znao… Ali i takva imala sam dovoljno hrabrosti da ga volim i da brinem za njega. Udahnula sam duboko i rekla mu da ga otac neće voleti kada postane advokat. Da ja to znam i da sam sama dokaz da roditelji mogu ne vršiti svoju dužnost. Isto tako, dokaz sam da se zbog toga ne umire, da nam subjekat život pronađe rešenja. Prećutala sam mu da je on bio moj otac, moja majka, moj brat i moja sestra. I da sam bila presrećna u toj svojoj hraniteljskoj porodici. Prećutala sam, ali verujem da je mogao da oseti neizgiovoreno. Naš je stan postao jedina sigurna luka na Zemlji. Sa praznim limenkama piva koje su završile u smeću, polako sam se nanovo sastavljala u onu Bili koja je bila predodređena da stvara lepotu. Putevi kojima sam do tada prolazila su me lomili da mi dokažu da nemam prava na to.

Il n’ y pas d’ amour, il n’y que des preuves d’ amour
Tišina je ponovo osvojila naš prostor i ja sam se plašila, da ću, ako predugo potraje, morati da otkažem zakup stana u Ulici vernosti.

-Bili, hajde da se venčamo!
-A zašto bismo postupili kao svi ostali?
– Zato što sam ti jednom davno obećao da te nikada neću napustiti, ali dovoljno je da zaostanem četiri koraka za tobom, pa da opet odlepiš. Pa, ako se venčamo, možda ćemo u budućnosti imati manje sranja.
– Dobro znaš da ću uvek praviti gluposti.
– Verujem da bi se ipak malo smirila, jer bi napokon imala nešto što je samo tvoje.
Tišina.
– Zašto bi se ti baš sa mnom oženio?
– Zato što si najlepše ljudsko biće koje sam ikada upoznao i koje ću ikada upoznati i zato što želim da prvo tebe pozovu ako se i meni desi neka pizdarija.
– A, dobro…Ako je samo zbog telefonskog poziva, vrlo rado!
Je l ti jasno sad, zvezdo, zašto ga ne dam ovako usnulog i ako mi ti ne pomogneš, nosiću ga na svojim leđima do beskraja i natrag, ali moja će volja biti ispunjena…

Autorka: Dijana Redžić

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.