Onoj koju volim

 

 

Tvoje oči padaju u reku zaborava,
dok vetar skida tvoj ustajali miris sa oronulih zgrada,
i nosi ga kroz jedan mali gradić

u kom je sve počelo.
A ja ni danas ne znam kraj ove priče.

Na staroj autobuskoj stanici, našoj stanici,
gde se nikada nismo sreli,
između 15h i 18h nema nikog.

Na obali naše reke više se ne čuje melodija

tvoje usne harmonike,
koju si očajno svirala.
Ali ja i dalje osecam taj miris.

I da nakon godinu dana nisi, kao što jesi,

reči zamenila ćutanjem,
te bi zvezde i dalje sijale,
a ja ne bih prezreo ovaj grad.
Ali ti, zapravo, nisi pomerila svoje dupe,
iz ovog gradića sačinjenog od oronulih zgrada.
Nikada nisi stigla do Japana,
i više nema leptira, meseca i deteta u tebi…
samo miris… miris leša,
dok šetam poslednji put starim stazama,
i tvoje oči padaju u reku zaborava,
a vetar širi tvoj ustajali miris, skinut sa oronulih zgrada.
Ja ti pišem poslednju pesmu.

Počivaj u miru, glupačo !

 

 

 

Autor: Luj Pisar

Fotografije:

Nema komentara

Ostavi komentar