Onlajn takmičenje

Nervoza uživo.

 

Naučila sam: jedino gore od beskrajnog pesimizma je izveštačeni optimizam.

Previše je inspirativnih tekstova na netu. O mirisima koji pokreću, o detetu koje moramo sačuvati u sebi, o idealnim uslovima koji sami stvaramo. Razmišljam o svim tim ljudima koji žive u skladu sa očekivanjima i trendovima. O narukvicama, satovima, selfijima i štapovima za selfije. Razmišljam o tom utvrđenom ritmu: osnovna škola, gimnazija, perspektivni fakultet, posao, nečija devojka, pa verenica, suprug(a) i otac/majka. Utvrđeni redosled, bez odmora i ustupanja.

Sad su sve to popeli na neki viši nivo sa ovim internetom. Da takmičenje bude očiglednije. Hajde da prebrojimo lajkove situacija:

– Diplomirao!

– Vidi, moja venčanica iz 143 ugla!

– Naše dete se danas samo 17 puta upiškilo.

Život se odjednom pretvorio u sajber hiperbolu. Sve nam postaje stvarno tek kad je nestvarno. I kad ga drugi ljudi vide.

Paradoksalno, vičemo na sav glas da nas je briga šta drugi misle o našim postupcima, a pretvorili smo svoje živote u muzejsku postavku koja se iz minuta u minut ažurira.

Od interneta su zidovi naših kuća postali providni. Prošetaj kroz svoju ulicu: tetka Mica je ponovo razvukla testo za gibanicu. Uspela joj je iz trećeg puta – ali ovi sa veba to ne znaju. Majstor Mile već tri dana loče, jer je ‘opravio kum Draganov tranzistor. Da, oni su toliko bitni da će pokrenuti stranicu “Dnevna doza majstor Mileta i kuma Dragana”. Mala Milena se pet puta presvukla pred ogledalom. Raščupana kosa je rezultat nerazumevanja njenog brata za selfije i in stvari. Iskoristiće šiz friz za mnoštvo haštagova na Instagramu. Otac u susednoj sobi naizmenično psuje Đokovića i Federera. Posle svakog seta piše hvalospevne statuse srBskom rodu. U kući preko puta mladi bračni par primorava svoju osmomesečnu bebu da ponavlja jedan te isti pokret – dok ne naprave najbolju fotku, pardon, uspomenu. Komšija u kući do – fotografiše svoje tricepse. Piše da je uradio 100 sklekova. Preznojio se posle drugog.

U svakom trenutku ljudi mogu da znaju šta jedemo, šta pijemo, zašto pijemo, koju knjigu čitamo, zbog kog filma plačemo, kakva kafa nas budi, kakva muzika uspavljuje. Lajkovima podržavamo humanitarne akcije, pozorišne premijere naših prijatelja, utakmice naših kolega. Jer biti tu, (u)živ(o), više nije dovoljno.

Neko se nedavno čudio što ne nosim mobilni telefon na more. (To je, čini se, nedopustivo.)

Sakrila sam se iza slogana: Idem da letujem, a ne da četujem.

Ili kako se to danas kaže: Keep calm and carry on.

Ipak, u tom „produži dalje“ prati me jedno pitanje: Ako su društvene mreže pomagala za komunikaciju, kako to da smo pre njih komunicirali, a sada ne? 

Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: pinterest.com

 

1 Komentar