31 avg ONA SVA
Posmatrala me bez reči – dugo, željno i sa pitanjem; želela da je tako nagu – serviranu – uzmem.
U njenim mislima su:
moje oči – požudno gledaju u njene, dive se, hrane prizorom;
moje usne – prejako utisnute u njene, vlaže i grizu sve od uha do nožnog palca, gladno, nesmireno;
pokreti snažnih ruku – prvo milovanje na vratu, potom jak stisak u predelu butina, ples prstiju na struku, zatim igra sa nabreklim grudima;
noge – zgrčene uz njene, zategnute, pa opuštene.
Stapanje, pulsiranje, drhtaji, uzdasi… Sve što bi pokazalo njenu moć i vlast nada mnom.
Njena nadanja su uzaludna.
Posmatram je s divljenjem i odbojnošću, neiskorišćenu, u čekalačkom treperenju. Silna je želja njena kao što je, verovatno, jaka i moja imunost na njen rod.
Gledao sam:
prelepe bele grudi – kao stvorene za stisak ruku;
njene bradavice – natečene u suvoći, željne mojih usana i jezika;
njen struk – instrument za sviranje;
butine – popunjene, taman po ukusu posmatrača;
savršeni tanki prsti – pozivaju moje na ukrštaj;
usne kao promrzle, drhte, stežu se u nepoznatoj tremi – nešto bi izgovorile – izazovno, nagonski…
Kosa uz prvi vetar se razmešta sa ramena na grudi i lice. Zelene urokljive oči prepune sladosti i onog poziva sa usana, ne daju se zakloniti.
Stajao sam pred tom lepotom kao pred kakvim divnim kipom, posmatrao… Nemi ljubitelj umetnosti u galeriji ili muzeju. Bez mogućnosti da dodirne. Samo posmatra.
Želja za divljenjem je prisutna; pomešana sa strahom pred božjim majstorstvom. Istinski i jedini nagon je bio da u ovoj situaciji budem plagijator, a ne konzument. Želeo sam da je naslikam, ili možda opišem u nekoj pesmi, priči, možda izvajam…. Ništa drugo.
Znao sam da će moje nemo posmatranje trajati još koji sekund i da će uslediti pitanje zelenih očiju i modrih usana na koje neću dati odgovor. Ustaće osvežena rosom i zelenilom trave, navući na sebe tek skinutu odeću, otrčati sa ovog mesta, zauvek iz mog života.
Neću žaliti njen odlazak, samo svoju nemoć da u potpunosti prenesem njenu lepotu i moje istinsko osećanje u pisanu reč.
***
Dok nju gledah, mislih na njegovo telo. To čudo prirode koje u meni budi fascinaciju i senzaciju. Požuda i divljenje istovremeno napadaju svaki deo mene. Želim, posrćem…
Kao zaraza me opsedaju Bodlerovi stihovi:
Kad jutros, jedva krijuć zlobu
i u klopku me navodeći,
Demon u moju uđe sobu,
upita: “ Da l’ mi možeš reći
šta je od sviju lepih stvari
kojim je oko zasenjeno,
od crnih il’ rumenih čari
što čine ljupko telo njeno,
najslađe? “ – Ali duša reče
Gnusniku: “ Svaki deo greje
isto, iz svakog melem teče
i podjednako drago sve je.
Ne znam, kad sve me očarava,
šta posebno me tu privlači.
Ona me kao Noć stišava
i kao Osvit na me zrači;
i saglasje je preveliko
šta njenim lepim telom vlada
da obujmiti može iko
sve sastojke tog divnog sklada.
Preobražaj me tajno pleni,
sva čula se u jedno sliše!
Muzika struji dahom njenim,
kao što njezin glas miriše! “
Nisam se osmelio da skrnavim njeno telo, ali ovu pesmu potajno skrnavim – menjam joj rod…
Vladimir Janković
Izvor fotografija: pinterest.com
(Priča „Ona sva“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“).
Sorry, the comment form is closed at this time.