ONA SVA  

Posmatrala me bez reči – dugo, željno i sa pitanjem;  želela da je tako nagu – serviranu – uzmem.

U njenim mislima su:

moje oči – požudno gledaju u njene, dive se, hrane prizorom;

moje usne – prejako utisnute u njene, vlaže i grizu sve od uha do nožnog palca, gladno, nesmireno;

pokreti  snažnih ruku – prvo milovanje na vratu, potom jak stisak u predelu butina, ples prstiju na struku, zatim igra sa nabreklim grudima;

noge – zgrčene uz njene, zategnute, pa opuštene.

Stapanje, pulsiranje, drhtaji, uzdasi… Sve što bi pokazalo njenu moć i vlast nada mnom.

Njena nadanja su uzaludna.

Posmatram je s divljenjem i odbojnošću, neiskorišćenu, u čekalačkom treperenju. Silna je želja njena kao što je, verovatno, jaka i moja imunost na njen rod.

Gledao sam:

prelepe bele grudi  – kao stvorene za stisak ruku;

njene bradavice – natečene u suvoći, željne mojih usana i jezika;

njen struk – instrument za sviranje;

butine – popunjene, taman po ukusu posmatrača;

savršeni tanki prsti – pozivaju moje na ukrštaj;

usne kao promrzle, drhte, stežu se u nepoznatoj tremi – nešto bi izgovorile – izazovno, nagonski…

Kosa uz prvi vetar se razmešta sa ramena na grudi i lice. Zelene urokljive oči prepune sladosti i onog poziva sa usana, ne daju se zakloniti.

Stajao sam pred tom lepotom kao pred kakvim divnim kipom, posmatrao… Nemi ljubitelj umetnosti u galeriji ili muzeju. Bez mogućnosti da dodirne. Samo posmatra.

Želja za divljenjem je prisutna; pomešana sa strahom pred božjim majstorstvom. Istinski i jedini nagon je bio da u ovoj situaciji budem plagijator, a ne konzument. Želeo sam da je naslikam, ili možda opišem u nekoj pesmi, priči, možda izvajam…. Ništa drugo.

Znao sam da će moje nemo posmatranje trajati još koji sekund i da će uslediti pitanje zelenih očiju i modrih usana na koje neću dati odgovor. Ustaće osvežena rosom i zelenilom trave, navući na sebe tek skinutu odeću, otrčati sa ovog mesta, zauvek iz mog života.

Neću žaliti njen odlazak, samo svoju nemoć da u potpunosti prenesem njenu lepotu i moje istinsko osećanje u pisanu reč.

***

Dok nju gledah, mislih na njegovo telo. To čudo prirode koje u meni  budi fascinaciju i senzaciju. Požuda i divljenje istovremeno napadaju svaki deo mene. Želim, posrćem…

Kao zaraza me opsedaju Bodlerovi stihovi:

Kad jutros, jedva krijuć zlobu

i u klopku me navodeći,

Demon u moju uđe sobu,

upita: “ Da l’ mi možeš reći

 

šta je od sviju lepih stvari

kojim je oko zasenjeno,

od crnih il’ rumenih čari

što čine ljupko telo njeno,

 

najslađe? “ – Ali duša reče

Gnusniku: “ Svaki deo greje

isto, iz svakog melem teče

i podjednako drago sve je.

 

Ne znam, kad sve me očarava,

šta posebno me tu privlači.

Ona me kao Noć stišava

i kao Osvit na me zrači;

 

i saglasje je preveliko

šta njenim lepim telom vlada

da obujmiti može iko

sve sastojke tog divnog sklada.

 

Preobražaj me tajno pleni,

sva čula se u jedno sliše!

Muzika struji dahom njenim,

kao što njezin glas miriše! “

Nisam se osmelio da skrnavim njeno telo, ali ovu pesmu potajno skrnavim – menjam joj rod…

Vladimir Janković

Izvor fotografija: pinterest.com

(Priča „Ona sva“ posebno je izdvojena na konkursu „Priče o telu“).

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.